Ana Lisak: Uspjeh vežem uz osjećaj zadovoljstva u procesu svakodnevnog stvaranja

Nedavno održana konferencija „Poduzetnički mindset 2020“, u organizaciji platforme Poduzetnik i programskog partnera EY Hrvatska, opravdala je visoka očekivanja publike te, sudeći po komentarima, oduševila više od 3.000 gledatelja koji su program pratili online. Konferencija je okupila vrhunske lidere, poduzetnike, predavače i edukatore iz Hrvatske i inozemstva, koji su podijelili svoje uspješne priče i zanimljiva iskustva te podsjetili publiku da je uspjeh ostvariv i u ovo izazovno doba. Inspirativne poruke i pozivi na zajedništvo obilježili su ovogodišnje izdanje Konferencije „Poduzetnički mindset“, a na panel raspravi, zajedno s Bernardom Ceceljom, Joeom Bašićem i Borisom Trupčevićem, sudjelovala je i Ana Lisak čiji intervju donosimo u nastavku.

Kako je započeo Vaš uspješan poslovni put i koji su Vam bili najveći izazovi pokretanja tvrtke Catering Tim Lisak? Koji savjet Vam je najviše pomogao na početku Vaše poduzetničke karijere, a koji bi onda mogli dati nekome tko tek kreće u te vode?

Više sam puta govorila kako sam u ovaj posao krenula doslovno iz nužde, sa Zavoda za zapošljavanje. Budući da sam bila bez financijskih sredstava i bez puno znanja o ugostiteljstvu, iznalazila sam nevjerojatne načine pomoću kojih sam stvarala vlastiti koncept ponude. Prijatelji, pa čak i obitelj, u čudu su me gledali pitajući se što ja to radim i nisu mi davali ni šansu da se dokažem, a kamoli da su vjerovali u moj uspjeh. Uglavnom su me odgovarali  i savjetovali  da se umirim i bavim nekim poslom poput svih “normalnih” ljudi. Da sam ih poslušala možda bi mi bilo  lakše, ali živjeti i raditi po svom je puno originalnije i uzbudljivije, a i osjećaj uspjeha je intenzivniji. Iako izbjegavam dijeliti savjete, preporučam svima koji razmišljaju o vlastitom biznisu, koji svoju ambiciju žele ostvariti i pretočiti u uspjeh, neka slušaju svoje srce i instinkt, zauzmu se i slijede svoju strast. Neka budu uporni i  hrabro  krenu naprijed. Trebaju biti ponosni na sebe jer mnogi nikada neće steći hrabrosti da učine taj prvi korak. 

Što smatrate ključem Vašeg poslovnog uspjeha? Po čemu ste se isticali tada i po čemu se ističete danas od drugih catering kuća u Hrvatskoj te što Vas pokreće iz dana u dan?

Od samog sam početka znala da se trebam okružiti vrijednim, stručnim i pametnim ljudima koji će zajedno sa mnom uživati u procesu stvaranja novih vrijednosti, s kojima ćemo napredovati i ostvarivati ciljeve, a istovremeno razvijati odnose temeljene na uzajamnom poštovanju i priznavanju njihovog doprinosa napretku tvrtke. Čvrsto sam vjerovala da ćemo radom i upornošću postići cilj. Nekolicina tih ljudi i dandanas radi u Catering timu Lisak.

Osim toga, ključno je  pitanje što je doista uspjeh. Od prvih dana od kako smo na tržištu, niti ja, a ni naši zaposlenici, uspjeh ne poistovjećujemo s nekom vrstom nadmoći, novcem, posjedovanjem. Prema tim načelima, mi niti dandanas nismo uspješni. Mi kao tvrtka osjećaj uspjeha još uvijek vežemo za osjećaj zadovoljstva u procesu svakodnevnog stvaranja, stalnim pomicanjem granica i ostvarenjem nečeg novog, boljeg od onog jučer. Neprestano si postavljamo pitanje kako i čime  klijentu za novac koji će platiti pružiti veću vrijednost. Kako mu izmamiti osmijeh zadovoljstva kada vidi da je doista dobio više od osnovne, ali profesionalne usluge koju očekuje. Na tim postavkama razvijamo svijest da je uspjeh prirodan slijed koji iz toga proizlazi i raste. Osim toga, iznimno je važno da se i zaposlenici osjećaju uspješnima jer tako nadahnjuju jedni druge, potiču se međusobno i svjesni su da pridonose uspjehu tvrtke u cijelosti.  Sve  nam to daje snagu da se suočimo i lakše prevladamo razne prepreke i negativne pojave s kojima se svakodnevno susrećemo, a posvetimo se napretku i želji da budemo još bolji.  Dakle, veliki je uspjeh imati motivirane i zadovoljne zaposlenike jer bez njih ni uspjeh tvrtke nikako nije isti, niti bi bez njih mogli ostvariti naše  ciljeve. Naravno da to nije jednostavno ostvariti, ali to nam je jedna od ključnih zadaća i na to trošimo dosta sredstava, vremena i energije.

Što biste istaknuli kao pozitivne, a što kao negativne strane privatnog poduzetništva, odnosno posjedovanja vlastitog cateringa?

Poduzetništvo je za mene prvenstveno način života. To je izazov, motiv za stvaranje novih vrijednosti i drugačijih pogleda, rješavanje problema na drugačiji način. Imamo li talent za to, onda nam on ne da mira i tjera nas da iznalazimo ta rješenja, da stvaramo, da preuzimamo odgovornost, da ne odustajemo nakon prve prepreke, da se nakon neuspjeha ponovno dižemo, stisnemo zube i krenemo ispočetka. Naime, poduzetništvo je  način na koji razmišljamo i djelujemo, a  koje se u praksi  ogleda  u aktivnim, inovativnim i, prije svega, odgovornim ponašanjem. 

Kad govorimo o negativnim stranama, njih sigurno kao i u svakom poslu i životu općenito ima na pretek. U prvom redu tu je, usuđujem se reći, puno predrasuda koje su duboko ukorijenjene u našu društvenu kulturu, s kojima se suočavamo, ali i nosimo. Mnogi se vode onom opće poznatom uzrečicom „lako njima“. Misle da lijepo i lagodno živimo, da si možemo priuštiti raditi kad nas je i kako nas je volja. Nadalje, vjeruju da radimo samo ono što nam se sviđa, do toga da se naš poduzetnički uspjeh prosuđuje po tome koga poznajemo pa nam je taj onda omogućio uspjeh, ili jednostavno imamo sreće da nam sve „ide od ruke“. Naravno, ne isključujem ni takve mogućnosti, ali to svakako nije pravilo ozbiljnih poduzetnika koji godinama, strpljivo i predano grade svoje tvrtke, preuzimaju odgovornost, izvršavaju sve svoje obveze prema zaposlenicima, dobavljačima, poštujući istovremeno mnoštvo zakona i akata, uz brigu o društvenoj odgovornosti. Dodala bih da mi kao društvo općenito trebamo  poticati ljude da preuzmu odgovornost za svoj život, promovirati rad, izvrsnost i želju za uspjehom. 

Kako ocjenjujete Vladine mjere koje su donesene za pomoć poduzetništvu u Hrvatskoj? Smatrate li da su bile adekvatne i pravovremene i koliko su pomogle hrvatskim poduzetnicima?

Živo se sjećam dana s početka koronakrize, u drugoj polovici ožujka.  Odlukom Stožera rad je bio obustavljen, a naši prihodi svedeni doslovno na NULA kuna. U tim je okolnostima trebalo donijeti krucijalnu odluku: zadržati zaposlenike ili ih više od 50 jednom odlukom poslati na burzu, a sačuvati likvidnost. Ni sama ne znam koliko smo besanih noći proveli, koliko smo sati potrošili na izradu različitih scenarija i simulacija o održivosti i likvidnosti tvrtke ne bi li donijeli najbolju odluku. Tada smo odlučili zadržati sve zaposlenike, ali svjesni da bez ozbiljnijeg prihoda nećemo moći izdržati više od  4, maksimalno 5 mjeseci. I onda je 1. travnja Vlada donijela odluku o Potporama za očuvanje radnih mjesta. Plakala sam od sreće!  Vjerujem da u tome nisam bila jedina. Sada s odmakom više od pola godine, bez obzira koliko se primanje pomoći kosi s načelima poduzetništva, sa sigurnošću mogu tvrditi da su te mjere doista sačuvale ne samo radna mjesta zaposlenika nego i likvidnost mnogih tvrtki. Ukratko, bez tih mjera mnoge tvrtke bi već davno završile „s ključem u bravi“, a o zaposlenicima da ni ne govorimo. Naravno, mogli bi diskutirati o mnogočemu, ali stoji činjenica da su mjere ili potpore bile i jesu vrlo učinkovite. 

Vlasnica ste nekoliko uspješnih restorana i tvrtke Catering Tim Lisak koja je posljednjih 20 godina prisutna na domaćoj gastro sceni. Kakvi su efekti epidemije na ugostiteljstvo i korporativni catering, uključujući i vašu tvrtku?

Naša osnova djelatnost je korporativni catering. To znači da pružamo ugostiteljske usluge na različitim poslovnim skupovima, domjencima, konferencijama i događanjima svih vrsta koji uključuju ljude. Među prvima, već krajem veljače,  osjetili smo krizu. Što zbog ograničavanja okupljanja većeg broja ljudi, što zbog odluka samih tvrtki da do daljnjega ne održavaju događanja, ali i zbog straha samih ljudi da bi se mogli zaraziti. U samo nekoliko dana otkazano nam je stotinjak već prije dogovorenih evenata. Što se restorana tiče, oni su vezani za ljude u poslovnim zonama. Mnoge poslovne zgrade zjape gotovo prazne jer više od 60 %  zaposlenika radi od kuće. Ako tome dodamo da je Zagreb gotovo bez turista, da ljudi jako racionalno, gotovo panično razmišljaju o svojim rashodima, jasno je da su prihodi u restoranima  svedeni na minimum. Ova 2020. godina nam je trebala biti jedna od  poslovno najaktivnijih godina, a sada,  za prvih 7 mjeseci prihodi su nam smanjeni za gotovo 75% . U lancu izgubljenih prihoda je i niz drugih djelatnosti naslonjenih na plasman proizvoda putem naših usluga. To su primarno vinari, proizvođači alkoholnih i bezalkoholnih pića, proizvođači i distributeri raznih prehrambenih i drugih proizvoda plasiranih kroz HORECA, prodajni kanal za ugostiteljstvo. Ne bismo trebali zaboraviti niti tvrtke koje iznajmljuju opremu, koje pružaju različite tehničke usluge, cvjećare i zabavljače jer svi su oni vezani za različite evente koji se sada ne održavaju, a izvjesno je da neće ni u skoroj budućnosti.

Što možemo očekivati do kraja godine i kako u tim okolnostima vidite hrvatsko poduzetništvo u cjelini?

Teško mi je odgovoriti na to pitanje, a da ne zvučim pesimistično, što zapravo i nisam. Činjenica je da je svrha biznisa riješiti problem i stvoriti novu vrijednost, a poduzetnička sposobnost je prilagodba  uvjetima u kojima se zadese. U okviru mogućnosti tražimo i prepoznajemo priliku i rješenje za probleme. Istina je da ova kriza nije niti prva niti jedina koja je zadesila poduzetnike. Mnogi su dovedeni na rub održivosti ili su čak propali zbog promjena trendova, zbog raznih zakonskih odluka, primjerice o zabrani korištenja plastike i tome slično. Međutim, mi se nalazimo u jednoj potpuno nepoznatoj i nejasnoj situaciji. Nije problem samo u našem gradu, u našoj zemlji. Problem je globalan. Svakodnevno smo izloženi pesimističnim vijestima, brojkama o novooboljelima što sve skupa rezultira velikom neizvjesnošću, oprezom i strahom. U takvim je okolnostima teško biti kreativan i domišljat.

Unatoč svemu, ja sam optimistična. U kriznom razdoblju javljanju se najinventivnija rješenja. Zbog toga vjerujem da će mnogi pronaći snage da pokrenu barem nešto. Najbitnije je ne predati se! Važno je i sačuvati sredstva s kojima raspolažemo,  planirati,  brzo reagirati, te hrabro krenuti dalje. Najsigurniji način za neuspjeh je gubitak motivacije, čekanje da se „nešto“ samo po sebi dogodi i na kraju odustajanje. Mi sigurno nećemo sjediti prekriženih ruku i čekati „socijalnu pomoć“. Radimo na osmišljavanju ponude novih proizvoda prilagođenih situaciji. Uz vlastiti angažman, računamo i na razumijevanje Vlade za probleme u kojima se privatni sektor, osobito neke njegove grane, našao ne svojom krivnjom niti odgovornošću. Jako nam je važno otvaranje brzih i povoljnijih kreditnih linija, oslobađanje od niza parafiskalnih davanja, računamo na daljnje potpore kroz mjere za očuvanje radnih mjesta ili neke druge vidove bespovratnih sredstava. Bez svega toga neće biti moguće „prezimiti“ i dočekati fazu oporavka.

Hoće li 2021. biti godina oporavka hrvatskog poduzetništva i koliko će po vašem mišljenju trebati da se vratimo na razinu prije epidemije koronavirusa?

Čvrsto se nadam da će početkom slijedeće godine poduzetnička klima ponovno ojačati. Ili će se pronaći cjepivo ili ćemo naučiti na suživot s virusom. Treću opciju ne vidim. Teško mogu zamisliti svijet koji zauvijek stagnira, ljude koji ne odlaze na posao,  koji se ne druže, ne putuju, kojima je glavna tema koliko je danas detektirano novooboljelih. To unosi strah, neizvjesnost, ubija kreativnost, ograničava inicijativu. Da ne bude zabune, ljudski život i zdravlje je najbitnije. Tu nema kompromisa. Međutim,  ostaje  činjenica da smo, što se velikog dijela poduzetništva tiče, nepovratno izgubili cijelu godinu. To je neprocjenjiva šteta, kako za privatni sektor tako i za gospodarstvo u cjelini. To je nemoguće nadoknaditi tijekom kratkog vremena.   Zato se ne zavaravam idejom da će 1. siječnja 2021. sve biti kao do pojave koronavirusa. Još ćemo dugo, dugo osjećati posljedice, ponovno dizati i izgrađivati svoje tvrtke.  No, kao što sam već spomenula, mi kao društvo trebamo sustavno raditi na tome da smanjimo “kukanje”, trebamo poticati ljude da preuzmu odgovornost za svoj život, promovirati rad, izvrsnost i želju za uspjehom. Tako ćemo stvoriti  preduvjete za izgradnju bolje i prosperitetnije  Hrvatske.