Iako je sudac Županijskog suda u Osijeku Davor Mitrović upozorio sedmoricu optuženika i njihove odvjetnike da se dogovorene rasprave moraju poštivati i da suđenje mora konačno započeti, ponovo je, po osmi puta, pokušano 'minirati' početak suđenja Mamićima i ekipi za izvlačenje oko 144 milijuna kuna iz NK Dinamo.
Mario Mamić ima prebivalište u Ljubuškom
U sudnici, naime, nikako da se sretnu svi optuženici, Zdravko i Zoran Mamić, Mario Mamić, Damir Vrbanović, Sandro Stipančić, Igor Krota te Nikky Arthur Vuksan i njihovi odvjetnici jer je uvijek netko bolestan, opravdano odsutan, u samoizolaciji zbog Covida ili, pak, treba novog odvjetnika.
I kada se činilo da će i ovoga puta ročište biti odgođeno jer je Ksenija Vržina, odvjetnica menadžera Nikkya Vuksana poslala sudu rješenje o svojoj privremenoj nesposobnosti za rad i nije došla na ročište, sudac je odlučio prihvatiti prijedlog tužitelja da se suđenje Vuksanu razdvoji od postupka opstalih optuženika.
'Ako ne moram reći kolika mi je plaća, neću'
Uz protivljenje svih odvjetnika, prijedlog tužitelja je prošao i suđenje je konačno započelo čitanjem optužnice ali i utvrđivanjem osobnih podataka optuženika.
Tom prilikom se moglo čuti da je adresa prebivališta Marija Mamića u Ljubuškom, da nema adresu prebivališta u Hrvatskoj i da je državljanin Hrvatske i BiH baš kao i Zdravko Mamić.
Zoran Mamić se, pak, nije htio sudu izjasniti o svojim primanjima rekavši "Ako ne moram, neću".
Sudac je konstatirao da se to lako može saznati po sudskom nalogu drugim putem.
Čitao optužnicu skoro tri sata
Nakon čitanja optužnice Uskoka koje je trajalo gotovo tri sata i detaljno pojašnjavalo što se svima stavlja na teret, šestorica optuženika morala se izjasniti o svojoj krivnji.
Svi su rekli kako se ne smatraju krivima za kaznena djela koja im se optužnicom stavljaju na teret. O krivnji se dakako nije izjasnio Zdravko Mamić jer se nalazi u BiH i sudi mu se u odsutnosti. A tereti ih se da su od 2004. do 2015. godine sklapali fiktivne ugovore između Dinama i više stranih tvrtki iz Velike Britanije, Švicarske, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Hong Konga, Svetog Vincenta i Grenadina, Gibraltara, Belizea i SAD-a kojima su ispostavljali račune o fiktivnim uslugama za posredovanje u transferima igrača.
Račune je kasnije plaćao Dinamo. Tako su oštetili klub za oko 200 milijuna kuna. Modus djelovanja u svim slučajevima je gotovo identičan. Iako su u desecima transfera obavljenih u navedenom razdoblju uzimali su velike provizije na 'ulaznim' transferima, u nekim slučajevima i desetorostruko veće od cijena kojima su plaćani sami igrači, to im nije bilo dovoljno nego su potom i na 'izlaznim' u pravilu ubirali od nekoliko stotina tisuća eura do više od milijun eura.
Taj su novac transferirali u tvrtke širom svijeta kojima su oni bili stvarni ili fiktivni vlasnici, a potom ih prebacivali na razne račune, velikim dijelom i svoje osobne. U većini tih tvrtki kao vlasnik se pojavljuje Mario Mamić. Posebno poglavlje optužnice odnosi se na sklapanje ugovora s maloljetnim igračima poput Ante Ćorića i Nikole Mora kojima je, kao, velikodušno odobreno čak 50 posto od budućeg transfera iz Dinama ali istovremeno su morali potpisati sporazum kojima svoj udio u transferu prepuštaju spomenutim tvrtkama iz Mamićeve hobotnice, a koje su potpisivali i njihovi roditelji. Poduži je popis igrača koji su na isti način 'izigrani' od strane Zdravka Mamića koji se još na prvom suđenju branio govoreći "da se sve to isto radi i u drugim svjetskim nogometnim klubovima".