'Ratna neuroza' i 'shell-shock'(šok granatiranja) - to je u Prvom svjetskom ratu bio naziv za Posttraumatski stresni poremećaj(PTSP). Kako je rat utjecao na fizičko i mentalno zdravlje vojnika, povratnika s bojišnice u to se vrijeme nije prodavalo previše pažnje.
Prema podatcima britanske autorice Suzie Grogan, oko 80 000 britanskih vojnika u periodu između 1914. i 1918. patilo je od ratne neuroze, odnosno shell-shocka. Ona je o tome napisala i knjigu u kojoj je između ostalog navela da je u jednoj od najvećih bitaka u prvom svjetskom ratu, onoj na rijeci Sommei 1916., čak 40 posto britanskih trupa izbačeno van stroja upravo zbog psiholoških poremećaja.
U Njemačkoj i Austriji takvi pacijenti nazivali su se 'ratni drhtavci', u Fracuskoj 'nervoses de la guerre', navodi Philipp Blom u svojoj knjizi Rastrgane godine.
- Posebice na Zapadnoj fronti i na stjenovitim obroncima Dolomita, gdje se za svaki pedalj vodio ljuti boj i gdje je rat izgledao kao pakao od utvrđenih položaja, rovova i intenzivne artiljerijske paljbe, psiha i tijelo vojnika koji su bili izloženi tom paklu pod trajnim su se opterećenjem jednostavno slomili. Neki pacijenti pokazivali su simbolične simptome: jedan mladi australski nišandžija oslijepio je na desno oko, drugi više nisu mogli saviti kažiprst koji su koristili za okidanje puške, kao da su njihova tijela odlučila da neće više funkcionirati protiv vlastite savjesti. Većina ih je izvještavala o strašnim, iscrpljujućim snovima koji su se vraćali iz noći u noć tako da ih je obuzeo panični strah od spavanja - piše Blom u svom djelu.
Postali su dršćuće ljudske ruine
Američki psihijatar Elmer Ernest Southard objavio je 1919. zbirku studija slučajeva ratnih drhtavaca i drugih ozljeda koje su ostavile duboke rane u psihi pacijenta. Pisan suhoparnim medicinskim rječnikom bio je to katalog psihičkih i fizičkih oblika ratne traume, koji su izlistani skupa s imenima liječnika koji su ih liječili
Slučaj 81. (Jauquelier i Quellien, svibanj 1917.)
Vojnik, pored njega je eksplodirala bomba, na promatranju u bolnici: 'Iznenada je ustao, napravio par koraka, činilo se kao da ustrašeno osluškuje, kao da mora biti oprezan. Podigao je pogled, zagledao se u nešto čiji se zvuk približavao, htio je spustiti glavu, napravio je mali iznenadni pokret i rekao 'Bum!' kao da oponaša zvuk eksplozije. Napravio je još nekoliko koraka, opet je ponovio iste pokrete, izgovara opet 'Bum!'. To je trajalo oko četvrt sata, tijekom kojih pacijent nije bio svjestan svoje okoline.
- Vojnici su postali dršćuće ljudske ruine. Njihova lica su strašno iskešena, goli strah im je uklesan u lica, njihovi udovi dršću ili se nekontrolirano trzaju. U glavama im rafalna paljba nikad nije prestala. Samo u Velikoj Britaniji u deset posto časnika i sedam posto ljudstva u konačnici je dijagnosticiran shell shock, 37.000 ljudi je na temelju toga nakon rata dobilo invalidsku mirovinu. Vojni liječnici znali su se nositi s fizičkim ozljedama, s raznesenim rukama i nogama, s očima koje je zaslijepio otrovni plin, s bubnjićima koji su popucali od eksplozije i sa strašno unakaženim mladi licima. Međutim ratni drhtavci predstavljali su im potpuno novi izazov - objašnjava Blom u svojoj knjizi.
Neki od najtežih slučajeva dospjeli su u londonsku bolnicu Netley: vojnik Meek sjedi u invalidskim kolicima, grčevito drhti, naoko ne primjećuje da nekoliko medicinskih tehničara gotovo nasilno pokušava pokrenuti njegove ukočene zglobove; vojnik Preston, 19 godina star, postao je gluhonijem i reagira samo na riječ 'bomba' na čiji zvuk panično traži sklonište; vojnik Smith, živ pokopan u kolovozu 1917. tijekom jedne ofenzive, sada ukočen, kao na drvenim nogama hoda sa štakama po hodnicima, stalno usiljeno riba lice, kao da želi skinuti glib i sluz raspadajućih tijela oko sebe; dočasnik Peters, svinute kralježnice, noge mu previše drhte te ne može hodati - sve odreda slomljeni ljudi.
Poplava vojnika oštećenih tijela i psihe
Vojnici oboljeli od shell socka u različitim su zemljama, tvrdi Blom u svom djelu, tretirani različito, već prema spremnosti medicinskog establišmenta određene zemlje da prepozna osebujnost ovog sindroma i da ga liječi inovativnim metodama. Kao ironičan nusprodukt industrijskog pokolja, poplava vojnika oštećenih tijela i psihe dovela je također do velikog napretka u kozmetičkoj kirurgiji, u proizvodnji anatomski korektnih i funkcionalnih proteza i liječenju duševne traume.
- Ta trauma je bila sveprisutna i kolektivna. Nakon 1918. nakon što su podnijeli ono što nitko ne može podnijeti i vidjeli ono što nitko ne smije vidjeti, mnogi su vojnici povratnici doživjeli svoj povratak kao bolno, zbunjujuće i obeshrabrujuće iskustvo. Svaki je od njih u sebi nosio neku traumu, a u zaglušujućoj tišini kojom su osobne tragedije u prvim godinama nakon rata bile obavijene osjećali su se napuštenima u nemirnoj stvarnosti čiji su temelji bili veoma uzdrmani. Cijeli je kontinent dijelio nijemu neshvatljivu jezu i zurio u svijet takozvanog mira širom otvorenih očiju od straha, poput 'ratnih drhtavaca' koje su svladala njihova iskustva.
Milijuni vojnika povratnika ustanovili su da nije moguće podijeliti s drugima ono što su proživjeli, nije moguće razumjeti što se dogodilo i zašto. Znali su jedino da su prevareni, da su s lažnim obećanjima poslani u smrtnu opasnost te da je onaj golemi optimizam agresivnog i vrtoglavog svijeta prije 1914. nepovratno izgubljen - navodi autor u svom djelu.
On nadalje tvrdi, kako je taj opći osjećaj da su izgubili uporište i da su prevareni opisivali u istoj mjeri i pobjednici i pobijeđeni, a već i same brojke govore za sebe. Sama Njemačka morala je reintegrirati šest milijuna demobiliziranih vojnika i 2,7, milijuna invalida u društvo i tržište rada. Ti ljudi nisu došli iz rata samo s fizičkim ranama, no gotovo da se o tome nije pričalo, a djeci je bilo zabranjeno ispitivati o tome.
Odrastanje u Europi izgubljenoj od krvi i mržnje
- U Francuskoj se taj osjećaj gubitka i izdaje posebno jako ispoljavao. Ta je zemlja propatila i iskrvarila više od svih drugih u zapadnoj Europi. Više od deset posto stanovništva poginulo je u ratu, a civilno je stanovništvo gladovalo i bilo posebno jako pogođeno epidemijom gripe. Industrijska proizvodnja se urušila, bilo je premalo radnika. Na sjeveru zemlje, gdje su se nalazili najgori dijelovi Zapadne fronte, tisuće sela sravnjeno je sa zemljom, nestali su deseci tisuća poduzeća, pobijeno je ili skapalo od gladi na milijune krava, ovaca, svinja i konja, na tisuće hektara obradive zemlje postalo je neupotrebljivo i kemijski zagađeno. Francuska je bila teško zadužena, a unutar prve godine nakon rata franak je izgubio polovicu svoje vrijednosti - piše Blom u Rastrganim godinama.
Čitava generacija mladih ljudi, ističe, odrasla je uz domoljubnu retoriku ratnog doba i bili su pripremani za junačku smrt na polju časti. Sada su ti mladi muškarci i žene iznenada spoznali da se umjesto toga od njih očekuje da kao umjereni i ozbiljni građani zajedno rade na ponovnoj izgradnji svoje zemlje, zemlje koja je postala siromašnija, manje sigurna u sebe i manje utjecajna u svijetu.
- S obzirom da odrasta u jednoj Europi izgubljenoj od krvi i mržnje, okružena poludjelim i preplašenim ljudima, kakvu orijentaciju, kakvu podršku može naći naša mladež? - pitao se jedan od njih, Marcel Arland.
Upravo je mnogim mladim ljudima teško bilo naviknuti se na tu novu nejunačku klimu. Prije rata, kao školarac, francuski je pisac Pierre Drieu la Rochelle sanjao o tome da bude jak i atletske građe te je patio što nije imao tjelesnu građu šampiona. Nedugo nakon toga, na bojnom polju, vodio je napad s isukanim bajunetom te je otkrio u svom mršavom, nemuževnom nježnom tijelu neslućene rezerve energije i hrabrosti. On je volio biti vojnik, volio je svaki trenutak tog iskustva, volio je to što je nakon dekadentnog i kompleksnog života modernog velegrada njegova čitava egzistencija svedena na ubiti ili biti ubijen. On je slavio rat i bio ogorčen kad je nastupio mir i kada se morao vratiti banalnostima građanskog života.
Očajna lica koja su uskoro prosila po ulicama
Mladi ljudi poput novinara i pisca Jeana Prevosta također su bili gorko razočarani bijednim mirom:
'Naučili su nas da je samo jedna stvar vrijedna poštovanja: boriti se. Prihvatili smo da smo u usporedbi s borcima na fronti manje vrijedni i da ćemo morati do kraja života živjeti s divljenjem prema tim ljudima. Prezirali smo civile i nismo imali poštovanja prema starcima, učiteljima, ženama, prema sebi samima... Kada je rat priveden kraju, pretpostavili smo da će odsad sve biti drukčije. Bit ćemo sretni: postat ćemo ozbiljan narod, kao Amerikanci. No kad je mir došao ništa se nije promijenilo. Vojnici povratnici nisu bili nikakvi sjajni junaci kojima bismo se divili - mnogi su bili traumatizirani i nisu se više snalazili u civilnom društvu, neki su bili obogaljeni i nisu imali razumijevanja i strpljenja za tinejdžere koji su tražili uzore.
- Tako je nastalo duboko obostrano nepovjerenje između veterana i društva koje su branili.U Njemačkoj i Austriji reakcije su često bile vrlo slične, kada su ljudi bili suočeni sa fizičkim i psihičkim oštećenjima boraca s fronte. Ta očajna lica, koja su uskoro prosila po ulicama velegradova, nisu bili junaci domoljubne propagande čija su muževna tijela bila čeličena za veliku budućnost, što su govornici i uvodni članci uvijek iznova tvrdili. Rat nije bio ono što je trebao biti.
Preobrazio je lijepa sela i livade Belgije i sjeveroistočne Francuske u mjesečev krajolik opasan po život, ostavio je duboke brazde u veličanstvenim stjenovitim masivima Alpa, krvlju i smrću preplavio je krajolike Istočne fronte, od Rige na Baltičkom moru do grada Černivci u današnjoj Ukrajini, sve do Galipolja na turskoj obali - opisuje Blom u svojoj knjizi tjeskobno i teško razdoblje nakon završetaka Velikog rata.
No, prije svega, naglašava, pretvorio je ljude u ruine, jučerašnje junake u hodajuće optužbe bez riječi, koje je društvo često odbacivalo i koje su često prikazivali kao one koji izazivaju nerede, prosjake, nositelje medicinskih i moralnih zaraznih bolesti, opasne subverzivne i ružno sjećanje na sramotu i katastrofu rata.