Svaka priča o ratu razlikuje se po činjenicama i događajima, ali su sve istovremeno slične zbog ljudske boli i patnje zbog gubitka, opraštanja s muškarcima i nevjerojatno snažne želje za spašavanjem života svog djeteta.

A. (27), Ukrajina

Za Putina postoji poseban kotao u paklu

Ujutro, prvog dana rata A. je nazvao tata i rekao joj da je Rusija napala Ukrajinu. Djevojka živi s mužem i kćeri (3) na 19. katu blizu granice s Bjelorusijom i vidjela je tu strašnu sliku s prozora.

- Sve se sledilo u meni! Skočila sam, pogledala kroz prozor i vidjela užasni prizor. Kako lete rakete, sve gori. Instinkt samoodržanja je prevagnuo nad hladnim umom, probudila sam sve, mačku spakirala u kavez, sve dokumente, telefone, tablete, punjače i dva para kratkih hlača bacila u svoj kofer. Obukli smo odjeću koja je prva došla pod ruku i počeli bježati - govori A.

Srećom, njezin muž im je natočio gorivo u auto (svi su dugo imali loš predosjećaj i pripremali su se na najgore). Kad su otrčali na parkiralište na ulici, potpuno se preplašili, jer su čuli tutnjavu i eksplozije i vidjeli kako nadlijeću vojni avioni. Neki nisu razumjeli što se događa i pitali su na ulici kamo svi bježe. Cijeli Kijev je tog dana bio u prometnoj gužvi, ljudi su podizali gotovinu i nigdje se nije mogao vidjeti kraj kolonama na benzinskim pumpama. 

- Vozimo se, čujemo sirene i srce mi staje. Prometne gužve su izgledale stvarno strašno i mogla sam razmišljati samo kako ne poginuti u ovom prometu. Dugo smo se vozili, a ja sam pokušavala gledati na karti gdje postoje obilaznice u selima da ne zaglavimo u gužvi. Benzin je na kraju puta bio skoro na nuli, ali kumov otac, s kanisterima, izjurio nam je u susret - dodaje djevojka.

A. i njezina obitelj stigli su do rodbine u zapadnoj Ukrajini. Nisu imali stvari, ni odjeću ni hranu. Svaki dan se skrivaju po podrumima i skloništima.

SPASILI IH RIJEČANI U Praputnjak kod Rijeke stigle tri školske prijateljice iz Kijeva: 'Ovdje smo sada svi sigurni'

- Mi smo bez ičega. Bez odjeće, bez proizvoda za osobnu njegu, ništa. U pitanju je samo naš život i sigurnost. Svaki dan urezan nam je u pamćenje. Ne mogu se otrgnuti od vijesti, zaboravljam jesti i piti, plačem danima. Moje dijete ne razumije što se događa, zašto nismo kod kuće i gdje su njezine igračke. Noću zgrabim dijete (pet puta po noći sigurno), bježim i molim se. Bojim se svakog šuštanja, svakog zvižduka. Ne mogu više raditi, ne mogu jesti kako treba, ne mogu se normalno okupati jer se bojim sirena, govori.

Drugog dana ožujka A. i njezin muž odlučili su spasiti kćer i krenuti dalje. U Poljsku. Opraštali su se kao da im je to posljednji susret.

- I opet plačem beskrajno. Jer ne mogu razumjeti zašto nam se cijeli život ruši zbog jedne bolesne osobe - s tugom kaže A.

Granicu su prelazili jako dugo, a vozili su se ukupno 24 sata. Tamo su joj pomogli volonteri koji su joj dali tablete za smirenje jer se nije mogla smiriti i prestati plakati. Tek 4. ožujka je po prvi put spavala od početka invazije.

- Sama sam, s malim djetetom, u inozemstvu, nemam svoj dom, nemam stvari, nemam posao. Iskreno, mrzim sve Ruse i svakom od njih želim da doživi ovu bol. Muškarci moje obitelji su u obrani ili u ratu, a ako im se nešto dogodi, ne znam kako dalje živjeti. Razmišljala sam o smrti i da više ne želim ovako patiti. Ali postoji jedna zraka svjetlosti - evo je, moja kći, za koju sam ja odgovorna i koja mi daje osmijeh. Strašno je što ima to iskustvo. Ne želim da itko ovo doživi. Samo u trenu ostanete bez ičega. Moram se nastaviti nekako kontrolirati i dočekati poruku "pobijedili smo". Ukrajinci su jaki ljudi! Znam! A sada svi znamo da je jutro zaista dobro kada se jednostavno možeš probuditi živ, a ne uz šalicu tople kave. Da je jutro dobro kada svi bliski vama napišu da su dobro. Da možeš postojati bez maskare, bez stana, bez svjetla, bitno je samo da su svi živi - objašnjava djevojka.

Svijet više za nikog neće biti isti. Ljudi počinju cijeniti male, ali vrlo važne stvari. Posljedice rata utječu na fizičko i psihičko zdravlje, svaka buka u blizini počinje zvučati poput eksplozije rakete.

- Bojim se svakog zvuka na ulici, živčani sustav mi je otkazao, živim u noćnoj mori, stalno pratim vijesti i razmišljam kad će to završiti. Ukrajina je toliko jaka država da nam mogu samo zavidjeti, samo Ukrajinci mogu rukama zaustaviti tenk, samo Ukrajinci mogu izaći na ulicu i komadom asfalta ubiti "rašiste" (Ruse op.a). Ukrajinke rađaju u podrumima, tamo slave rođendane. Imamo vrlo snažnu vojsku i narod. I svi se međusobno pomažu do posljednjeg. Našoj zemlji želim samo pobjedu, prosperitet i vjerujem da smo samo uz Božju pomoć još živi. Rusi će patiti do kraja života, a za Putina postoji poseban kotao u paklu. Amen, završava A.

ŽIVOT U STRAHU 'Putine, shvati, Ukrajina ti se neće pokoriti...Manji smo, ali istina je iza nas. Pobijedit ćemo'

Marijana (23), Beograd

Imam sreću da me podržavaju bliski ljudi

- Zovem se Marijana, diplomirala sam kroatistiku i od listopada 2021. živim u Beogradu. Probudila sam se 24. veljače u sedam ujutro i odmah uzela telefon u ruke. Vidjela sam 112 poruka na Telegramu i nekoliko na WhatsAppu. Otvaram poruku od prijateljice koja me moli da njoj kažem da nije istina - govori djevojka.

Sljedećih nekoliko sati razgovarala je s obitelji i prijateljima koji su ostali u Ukrajini, provjeravajući gdje su i u kakvom stanju. Bila je jako preplašena, nije mogla vjerovati da se to stvarno događa u 21. stoljeću. Stalno se nada da će rat sutra prestati i sve će biti kao i inače.

- Majka satima ne odgovara na moje pozive, brat je iz vojske javio da je upravo uzeo oružje. Ne mogu naći mjesta za sebe, preplašena sam, zabrinuta za obitelj, majka se još ne javlja. I konačno čujem njezin glas, kaže da je sve u redu, tata je u gradu Buča, veza je užasna. Navečer piše da su ona i otac u Vorzelu. Sve to vrijeme sam mislila da je moja majka kod kuće u Kijevu. Bila sam šokirana, činilo mi se da je u Kijevu sigurnije - dodaje.

Sljedeći dan na vijestima su objavili da se puca u tim gradovima. Njezini roditelji nisu se opet dugo javljali, no kasnije je stigla poruka od majke iz skloništa i zatim opet par sati muka.

DIRLJIV SUSRET Ukrajinac u Koprivnici dočekao ženu i troje djece: 'Nakon svih patnji sad smo svi na okupu'

- Navečer kaže da su ih ubacili u auto i odvezli negdje, bez riječi. Nisu uzeli skoro ništa, mama je imala ruksak, a tata ništa, uspio je zgrabiti dva lonca i dekicu kad su otrčali u podrum, 17 sati mi se nisu javljali, zvala sam svakih deset minuta i ništa. Pisala sam bratu, razumijem da ga ne smijem ometati, ali svejedno pišem. U osam ujutro su stigli u Čerkasi, opet je loša veza. Tako su došli do nekog sela čije ime mi nije rečeno. Moja majka je veselija od mene, barem ja tako mislim. Kaže da se na farmi besplatno dijelilo mlijeko, postoji tvornica kobasica, ali tjedan dana nema kruha - objašnjava Marijana.

Njena majka radi na sveučilištu, a u ovo vrijeme je dovršila neke radove i nastavlja pisati. Poučava djecu obitelji u kojoj sada boravi tko je Taras Ševčenko te podiže njihov nacionalni duh. Njezin otac čisti snijeg, cijepa drva, brat štiti državu, a Marijana svaki dan sanja dobiti njegovu poruku o pobjedi.

Mnogi poznanici u Srbiji nisu je podržali, nisu se zanimali za situaciju u Ukrajini, nit se raspitivali za zdravlje njezine obitelji.

- Nažalost, ljudi se ovdje dijele na dvije vrste: one koji podržavaju Ukrajinu i one koji su za Rusiju. Nisam mogla vjerovati da će se u Beogradu dogodi prosvjed podrške Rusiji, par dana sam se tresla, onda sam naučila da ima puno idiota na sve strane, svi su pokazali tko je tko, ali još ne mogu shvatiti kako netko može podržavati rat, ubijanje civila, djece. Imam sreću da me podržavaju ljudi koji su mi bliski, koji su na strani Ukrajine. Bez te podrške ne bih mogla izdržati i nekoliko dana - završava djevojka.

Inna (24), Ukrajina

Samo oni Ukrajinci koji leže pod ruševinama mogu razumjeti bol Rusa kojima su blokirani Netflix i Spotify

Foto: GLEB GARANICH/REUTERS

Nekoliko tjedana prije rata Inna i njezin dečko već su spakirali osnovne stvari. Uvijek su ih vozili u autu kako bi imali vremena pobjeći i ne trošiti dragocjene minute za pakiranje. Nažalost, nisu mogli nagovoriti obitelji, jer nitko nije vjerovao da bi pravi rat zaista mogao početi.

- Ujutro, prvog dana rata probudio me dečko i rekao da je počeo rat. Nisam vjerovala, koji rat? Nazvala sam prijateljicu i roditelje, preklinjala ih da odu. Roditeljima je došla u posjet sestra, ona je otišla, ali su roditelji odbili. Tata je rekao - gdje da idem, imam posao - govori Inna.

Njezin tata je radio u zračnoj luci Antonov kod Gostomela. Nekoliko sati kasnije, Antonov više nije postojao. Njezin dečko i ona su uzeli dodatne stvari i otišli za pola sata. Pod zvukovima protuzračne obrane.

- Nismo mogli napustiti Kijev četiri sata, iako smo krenuli s vožnjom u 6.30 sati. Ja sam neiskusan vozač, bilo je strašno ostati bez goriva, nismo do kraja napunili auto. Čim smo napunili gorivo u Žitomiru, zamolila sam dečka otići na WC, ali on je rekao da hitno moramo napustiti žitomirsku regiju, jer Rusi već dolaze ovamo (to je bilo i na vijestima)  - dodaje.

Par je usred noći stigao do poljske granice, ali nju je bilo gotovo nemoguće prijeći. Vozili su se 3 metra na sat. Napali su ih nervozni sugrađani kada su točili gorivo i 2 metra ranije uletjeli u traku benzinske pumpe.

- Bilo je jako teško. Nismo ništa jeli ni pili. Samo sam htjela doći do granice. Oko 22 sata izdan je dekret da se muškarci ne puštaju iz Ukrajine. Svi naši planovi su se raspali. Nije bilo drugog rješenja nego otići, ali bilo je teško i okrenuti se: dvije trake (jedna u jednom smjeru i druga natrag) postale su tri trake prema granici - govori djevojka.

RATNO STANJE U UKRAJINI Život u Kijevu iz prve ruke: 'Grad je opustošen, metro je sada sklonište, ne spavamo..'

Morali su se vraćati natrag kroz polja. Od ponoći do 6 sati ujutro vozili su kod prijatelja koji su ih pristali skloniti. Inna je bila za volanom 24 sata i već se pitala što je stvarno, a što ne. Nisu se vozili velikim gradovima jer su njih bombardirali.

- Naš automobil bio je sam na uništenim ukrajinskim cestama usred noći, s lošim farovima. Bilo je jako strašno. Kad smo konačno stigli, zamalo sam zaplakala kad su mi ponudili čaj. Nismo jeli 24 sata. Nije bilo vremena i prilike za zaustavljanje. Kasnije sam saznala da su Gostomel (moj rodni grad, gdje su mi ostali mama i tata) počeli bombardirati. Sada je to najopasnije mjesto u ratu - objašnjava Inna.

Djevojka nije bila u kontaktu s roditeljima dva dana. Uspjela je nekako saznati da su Kadirovci došli u njezinu ulicu i ljudima odnijeli mobitele. Tjedan dana već nema struje i mobilnog interneta u gradu. Nemoguće je evakuirati civilno stanovništvo, osim toga, Kadirovci pucaju na ljude koji pokušavaju pobjeći iz gradova u blizini Gostomela.

- Bojim se za roditelje. Moja sestra je otišla u Poljsku s dvoje djece nakon nekoliko dana u Lavovu. Njen muž se vratio u Ukrajinu. Kažu da su ih Poljaci jako lijepo primili – u veleposlanstvu su djeci dijelili bojanke i slatkiše. To je nevjerojatno - govori Inna.

Na pitanje hoće li otići u inozemstvo, odgovara da neće. Ostat će u Ukrajini sa svojim dečkom do kraja. Djevojka se počela baviti dobrotvornim radom, prikuplja sredstva za vojsku, pomaže onemogućavanju ruskih stranica.

- Dala sam otkaz na poslu, jer ne mogu sad reklamirati internacionalnu kliniku u kojoj sam radila. Odvratno mi je sada raditi za osobu koja više razmišlja o svom poslu nego o Ukrajini. Zato sada izvršavam zadatak blokiranja proruskih informativnih kanala koji pozivaju na ubijanje Ukrajinaca i plaćaju obilježavanje važnih mjesta u Ukrajini. Šaljem i novac za uzdržavanje vojske. Jučer su u jednoj grupi tražili da pošalju 100-200 UAH za termovizor, ja sam dala nekih 100 UAH, sada je to gotovo ništa. Prikupljanje sredstava zatvoreno je za deset minuta. Drago mi je vidjeti takvo jedinstvo Ukrajinaca. Zasad sam nezaposlena, ali važnija mi je sudbina Ukrajine. Ne skrivam se u skloništima, živim relativno slobodno u zapadnoj Ukrajini. Trudim se biti korisna svojoj zemlji - ponosno govori Inna.

Sada su Ukrajinci ujedinjeni koliko god je to moguće. Uvjereni su da će pobijediti. Ne žele više imati nikakve veze s Rusima, ne vole da ih zovu braćom.

- Osim toga, ruska nacija za mene više ne postoji. Pisala sam mnogim blogerima koji su samo "protiv rata". Ti ljudi (nikad ih više neću zvati ljudima) kažu da ne mogu ništa učiniti, ništa ne ovisi o njima. Eto kakva je velika razlika između Ukrajinaca i Rusa! Ukrajinci idu golih ruku na tenkove, a Rusi ne mogu okačiti story na Instagramu koji objašnjava zašto je ovo što se sada događa u Ukrajini rat! Čim rat završi, izbrisat ću svu rusku glazbu sa svog telefona i sve blogere sa Instagrama. Rusija za mene više ne postoji. Kako kažu, samo oni Ukrajinci koji leže pod ruševinama kuće u Harkovu mogu razumjeti bol Rusa kojima su blokirani Netflix i Spotify - završava djevojka.

Diana (24), Ukrajina

Rat u 21. stoljeću?

Navečer 23. veljače Diana je spakirala kofer da sutradan poleti na odmor, ali sljedeće jutro u Kijevu počelo je nepredvidivo i tjeskobno. Začuvši zvuk eksplozije, djevojka se probudila i pokušala saznati što se dogodilo.

- Rat... U 21. stoljeću? U Ukrajini? Stalno sam si postavljala ova pitanja, brzo skupljajući stvari. Za sat vremena krenula sam na zapad iz Kijeva da bih stigla u svoj rodni grad. Izbili su kaos i panika, ljudi nisu razumjeli što se događa. Mama je, plačući u slušalicu, uvijek pitala gdje sam. Ovo jutro je bilo najgore u mom životu. Nisam još shvaćala da napuštam posao, prijatelje, svoj dom, svoja omiljena mjesta, sveučilište - govori djevojka.

Prošla su gotovo dva tjedna rata. Svaki put kad se oglasi sirena, roditelji i Diana brzo trče u sklonište, nadajući se da je lažna uzbuna. Nedavno su pokupili rodbinu iz Kijeva. Sada ih je šestero. Muškarci svakodnevno pomažu u obrani. Žene idu pomagati volonterima.

- Ne mogu se naviknuti. Stalno pratim vijesti .Moja majka kao državna službenica svaki dan ide na posao. Trudim se raditi na daljinu, pomažem u "informacijskim postrojbama". Život se dramatično promijenio, ali ovi događaji su nas učinili jačima. Jedinstveni smo za našu mirnu budućnost. Nema sumnje da ćemo pobijediti - završava Diana.

RADI U SPLITU Valerij je iz Hrvatske stigao na granicu u Mađarskoj: 'Čekam da mi puste sina i ženu, invalidi su'

Sofija, (24), Kijev

Sada je glavni zadatak svakog od nas preživjeti

Foto: Thomas Peter/REUTERS

Sofija nije mogla zamisliti da će Rusija napasti njezinu zemlju. Kada su o tome počeli masovno pisati u vijestima (još o mogućoj ruskoj invaziji na Ukrajinu), djevojka nikako nije mogla prihvatiti ovu situaciju, još misli da sanja.

- Život mi se promijenio, 23. veljače sam mirno hodala kući nakon posla i planirala koje ću lekcije sutra držati djeci u školi. Prvog dana rata, u pet ujutro, probudio me poziv prijatelja koji je poručio - probudi se, bombardiraju nas, čujem eksplozije. Odmah osjetim kako mi se krevet počinje tresti, prozori se tresu i negdje se čuju eksplozije. Utrnulost, šok, nerazumijevanje situacije. Strašni nepodnošljivi osjećaji. Panika i strah - govori djevojka.

Trenutno je kod kuće, njezina rodbina nije htjela otići, a Sofija ne želi ostaviti njih same u Kijevu. Osjeća da sada mora biti u Ukrajini. Postoji osjećaj da nju domovina štiti.

- Hvala svim našim braniteljima i vojsci. Svaki dan se molimo da se svatko od njih što prije vrati živ i zdrav svojoj obitelji. Molimo da sve što prije završi i da svi ljudi budu živi i zdravi, a gradovi sačuvani. Bombardiraju se razni gradovi, kuće, škole, instituti, ginu civili, djeca. Kako će sve završiti? Sada je teško davati prognoze, ali moje mišljenje kao psihologa je da je ovo kriza za ukrajinski narod i mi ćemo to iskustvo proći kako bi se Ukrajina ponovno rodila i postala još jača u svom razvoju, objašnjava.

Duh ukrajinskog naroda se jako digao i svi se ljudi ujedinjuju, kako mogu. Volontirati su počeli i Sofijini školski kolege. Oni koji su uspjeli doći do škole, svakodnevno u školskom kampusu pripremaju hranu za potrebe branitelja. Skupljaju dječje stvari i traže one kojima su potrebne.

- Unatoč svim teškim osjećajima koje svakodnevno proživljavamo, postoji uvjerenje da će sve ovo dobro završiti. Mislim da su mnogi doživjeli preispitivanje vrijednosti. Osobno sam još više shvatila da je najvrjednije što čovjek ima njegov život i životi drugih ljudi. Mislim da će sve biti u redu, ali sada je glavni zadatak svakog od nas preživjeti, završava Sofija.