Jutro nakon polufinala u Malmöu s nelagodom čitam naokolo metastaziranu fejsbučnu objavu predsjednika Vlade u tehničkom mandatu Andreja Plenkovića: “Ponosni na plasman Baby Lasagne u finale Eurovision Song Contest! Čestitke na kreativnom i sjajnom nastupu. Želimo puno uspjeha Marku Purišiću i njegovom timu i nadamo se da će Hrvatska slaviti uz Rim Tim Tagi Dim.” Kaže tako Plenković, uz hashtag #Eurovision2024 i emotikon u obliku mikrofona, našavši malo vremena usred pregovora s ekstremnom desnicom oko sastavljanja nove Vlade. Premijer nije iznenada sišao s uma, pa da se bavi rezultatima prednatjecanja u jednome otrcanom televizijskom šou programu, nije on ni tako glup i neobrazovan, pa da doista vjeruje kako je takav šou program mjera hrvatske kulture i identiteta, nego on manirom koja je karakteristična za spin-diktatore, u zemlji u kojoj su prethodno uništeni nezavisni mediji, a javna radiotelevizija pretvorena je u stranački servis, krvavu i olovnu stvarnost zamjenjuje budalastim i bezazlenim simulakrumom.
Simulakrum je, kaže najprostija rječnička definicija, kopija koja nema svog originala, ili koja je stvorena prema modelu koji je izvan stvarnoga svijeta. Živjeti u simulakrumu značilo bi živjeti u cirkusu, u zabavnom parku, u kompjutorskoj igri, na fejsbuku, ili u Hrvatskoj u kojoj stvarna društvena drama ili melodrama biva sudjelovanje Baby Lasagne u zabavnom šou programu europske televizijske konfederacije. Svatko tko ima kompjutor i televizor, a pritom još je i na društvenim mrežama, mogao bi, ako je samo malo labilniji, povjerovati da je upravo to stvarnost. I da je plasman u finale televizijske igre s pjevanjem i plesanjem mjera stvarnih zbivanja u Hrvatskoj i svijetu.
Čime se ustvari prošli i budući kancelar ponosi kada kaže da je “ponosan na plasman Baby Lasagne u finale Eurovision Song Contest”. Time što je mladić iz Istre ostvario uspjeh koji bi se zacijelo mogao mjeriti plasmanom našeg čovjeka u sljedeću epizodu nekog europskog ili američkog Big Brother šou programa, ili time što je on, Plenković, dio istoga prostodušnog i dokonog hrvatskog svijeta, koji po fejsbucima jedan dan progoni seksualnog uznemirivača Matanića, drugi dan je u potrazi za izgubljenim pesekom, dok trećega dana plamti patriotskim ponosom zato što se Baby Lasagna plasirao u finale i zato što je prvi na kladionicama? Ni jedno, ni drugo. Plenkovićev ponos je besadržajan, on je ta kopija bez originala, koja čini bit simulakruma. Koliko god pripadao svijetu poremećenih moralnih i društvenih vrijednosti, i koliko god se nastojao prikazati kao netko tko je, poput peći bubnjare, do vrha ispunjen nacionalnim žarom, on zna da se u ovom slučaju nema čime ponositi.
Ali Plenković isto tako zna, kao što bi to znali i njegovi podanici, samo kada bi se usuđivali misliti, ili kada ih razmišljanje ne bi bacalo u strah i u nespokoj, kako od sadržaja “ponos na plasman Baby Lasagne u Finale Eurovision Song Contesta” savršeno zaklanja stvarne sadržaje života u Hrvatskoj. Recimo, pregovore o sastavljanju ekstremno desne vlade, koja će istovremeno zaštititi korupcijske i kriminalne stečevine iz vremena prethodne Plenkovićeve vlade, te zakonskim i izvanzakonskim sredstvima onemogućiti buduće razotkrivanje kriminala i korupcije iz redova vlasti. Baby Lasagna, skupa s hrvatskim mupovcima i mupovkama, koji na HRT-ovim propagandnim spotovima plešu rim tim tagi dim, savršena je kulisa najave isključivanja Srba iz hrvatskoga političkog života, daljnjeg ozloglašavanja njihovih legitimnih političkih predstavnika, kao i najave progona preostalih slobodnih medija, ateista, liberala i ljevičara, kao i hrvatskih književnika koji nisu po volji hrvatskoj ekstremnoj desnici. Pritom, kako je Baby Lasagna u simulakrumu doživljen kao općeprihvatljiva svehrvatska pojava, pa za njega pred finale u Malmöu navijaju i desni i lijevi, stvar savršeno funkcionira. Možda bolje nego i u slučaju hrvatske nogometne reprezentacije. Nemoguće je biti protiv Baby Lasagne, jer on ne predstavlja ništa i ne predstavlja nikog. Idealno bezazlena pojava, pritom i mladić koji je, kako kaže, depresiju izliječio vjerom i molitvama. Pa zašto bi ikome smetala njegova vjera? I za što bi, ili za koga, konačno bio onaj građanin Hrvatske, koji bi ovoga jutra, kada kancelar u tehničkom mandatu erektira svoj nacionalni ponos i šalje svoje tople očinske čestitke, bio protiv Baby Lasagne? Ako smo u simulakrumu, doista nemoguće je biti protiv. Ako smo, pak, u stvarnosti, u njoj su i Baby Lasagna i eurovizijski šou program toliko nevažni da je o njima nemoguće govoriti. Pritom, nisu oni u stvarnosti nevažni zato što je stvarnost u Hrvatskoj tako mračna, nego su nevažni naprosto zato što su nevažni.
Što bi značila pobjeda Baby Lasagne u, kako to Plenković kaže, finalu Eurovision Song Contest. Oni koji žive u simulakrumu, ili, poput kancelara i njegove obitelji, žive od simulakruma, reći će da bi u tom slučaju za Hrvatsku još jednom čula Europa. I još će Europi pridodati sve one zemlje na čijim se televizijama prikazuje ovaj šou program. Čak i kada bi bilo tako, kada bi zahvaljujući Baby Lasagni za Hrvatsku u istoj večeri čulo svih osam milijardi Zemljana, što bi to konkretno moglo značiti? Što to rim tim tagi dim kaže o Hrvatima i Hrvatskoj, o njihovoj kulturi, politici, državi? Zapravo ništa. Na stranu to što rim tim tagi dim svijetu ništa ne govori ni o talentu jednoga među nama, Baby Lasagne, za kojeg će ushićeni Tonči Huljić reći “da jedan vjerni kršćanin širi dobrotu koja je zarazna, a ne odriče se onog što on uistinu jest”. Samo u simulakrumu, u Baby Lasagni možemo otkrivati svetoga Pavla, navjestitelja kršćanstva, koji je, ako smo Huljića dobro shvatili, u Malmö stigao kao Pavao u Rim, ali Europa i Svijet ako i jesu u simulakrumu, taj simulakrum nije ni nalik našemu.
I što će onda biti ako Baby Lasagna pobijedi u finalu - što je najavio i možemaški gradonačelnik Zagreba, tražeći da se za sljedeći travanj i svibanj rezerviraju svi termini u zagrebačkoj Areni - pa ako se cijeli šou program preseli u Hrvatsku? Za Europu i Svijet neće se dogoditi ništa. Samo što će hrvatska stvarnost biti zaklonjena još jednom impresivnom, premda opet jednokratnom kulisom, za koju će zasluge podijeliti kancelar Plenković i njegova ekstremno desna vlast. U slučaju pobjede, naravno, treba računati i na doček Baby Lasagne u Hrvatskoj, barem u Zagrebu i u Puli. Tomislav Tomašević neće ponoviti grešku s vaterpolistima. U slučaju pobjede mogao bi se ponoviti spektakl s Vatrenima po njihovom povratku iz Rusije. Samo treba vidjeti hoće li i Baby Lasagni na dočeku pjevati Marko Perković Thompson…
Prije sedamnaest godina na Euroviziji je pobijedila Marija Šerifović, s pjesmom “Molitva”. Te godine Hrvatsku su predstavljali Dragonfly i Dado Topić, s pjesmom “Vjerujem u ljubav”. Tko se ne sjeća kakva je to pjesma bila, za podsjetnik mu evo stihova: “Ako mi pogledaš u oči/ Tu već drugo skrivam bol/ I onaj stih iz moje pjesme:/ Ti si k’o na ranu sol.” Ali iako se te 2007. Hrvatska nije plasirala u finale, u Europi i Svijetu Dado Topić i Dragonfly danas nisu ništa manje poznati od Marije Šerifović. Ona, pak, koja je tada u Helsinkiju pjevala kao da joj je zadnje u životu, a izgledala je upravo onako kako je u novom tisućljeću trebala izgledati pobjednica ovoga šou programa, osim što je danas cijenjena i popularna u Srbiji i gdje god ima srpske publike, cijenjena je i popularna još samo u Hrvatskoj. Pobjeda na Pjesmi Eurovizije donijela joj je jednokratnu slavu, kakvu zasluže pobjednici svih velikih šou programa u svijetu. Sve ostalo pripadalo je lokalnoj dinamici muzičke scene na Balkanu. One scene koja, s Eurosongom ili bez njega, jedno od dva-tri središnja mjesta ima u zagrebačkoj areni, u kojoj će, kako se svi nadamo, sljedeće godine “jedan vjerni kršćanin” šireći dobrotu “koja je zarazna” Zagreb pretvoriti u Rim. U simulakrumu, naravno.
Za to vrijeme stvarnost će nastaviti svojim tokom i tijekom. Kancelar Plenković će, manirom već iskusnog spin diktatora, nastojati da naciju održi u simulakrumu. U tome će mu pomagati njegovi koalicijski partneri, ali i brojni fejsbučari, bez obzira na svjetonazor. U Hrvatskoj netko u međuvremenu možda i objavi knjigu Sergeja Gurijeva i Daniela Treismana “Spin diktatori: izmijenjeno lice tiranije u 21. stoljeću”, pa da poneki čitatelj još shvati zašto Plenković radi to što radi.