Saslušanjima novih svjedoka nastavljeno je suđenje braći Mamić i ostalima za izvlačenje novca iz NK Dinamo. Ovoga puta kao svjedoci saslušani su Dražen Medić, dugogodišnji predsjednik NK Zagreb i bivši nogometni trener te bivši nogometaš Joško Jeličić.
- Od 2004. sam predsjednik NK Zagreb. U našem je klubu igrao Mandžukić kojega smo mi doveli u klubu pregovarajući s njegovim ocem. Tada je on bio anoniman mladi igrač, kao i većina koje smo doveli u klubu. Kasnije bi za njih postojao interes jačih klubova. Transfer Marija Mandžukića u Dinamo osobno sam telefonski dogovorio ja s Zdravkom Mamićem. Sve dalje detalje je dogovarao dopredsjednik kluba. Inače, oko transfera nogometaša ne postoji špranca, neki gabariti; to bude cijeli košmar, svi bi uzeli dio svog kolača, i tetke i strine, jave se svi koji su tom nogometašu nekada nešto učinili, niz menadžera i posrednika je potpisivalo svoje ugovore s tim igračem. To je bilo tako tada. Danas je drugačije, malo uređenije. Ali mi smo u NK Zagreb izbjegavali takve cirkuse pa smo uvijek išli u pregovore klub s klubom, eventualno menadžer s klubom. Zajedno s Mandžukićem u transfer je otišao i Ivica Vrdoljak - svjedočio je Dražen Medić.
Rekao je i kako su ti igrači imali svoje menadžere, ali da ne zna da li su oni sudjelovali u pregovorima s Dinamom.
- Sigurno jesu jer oni imaju svoje interese. Ja kao predsjednik kluba ne moram ni upoznati ni vidjeti menadžera koji zastupa igrača. Njih plaćaju sami igrači na dogovoren način, to klubovi ne uvjetuju - dodao je.
- Ne znam za društvo Rasport Management iz Švicarske i da je ono sudjelovao u ovom transferu niti da im je na ime tog transfera isplaćeno 300 tisuća eura - odgovorio je na pitanje tužitelja USKOK-a.
Potom je na klupu za svjedoke došao Joško Jeličić koji je pozvan da svjedoči o svojoj karijeri u Dinamo i dogovorenim transferima.
- U Dinamo sam došao 1993. godine iz Hajduka transferom koji je dogovorio Zdravko Mamić u suradnji s Ćirom Blaževićem. Igrao sam dvije godine u Dinamu, nakon čega sam, 1995. godine, otišao u Sevillu. U Dinamo sam se vratio 1997. godine i tu bio do 2002. godine kada sam otišao u Južnu Koreju. Kada sam prvi puta došao u Dinamo, koji je tada bio NK Croatia, predsjednik je bio Ćiro Blažević, a Mamić je bio direktor. Tada mi je menadžer bio Jurica Jerković, poznatog i danas pokojnog nogometaša. Novac od transfera sam dobivao na rate plus mjesečnu plaću. Sve na račun. Hajduk je dobio obeštećenje od 300 tisuća njemačkih maraka na ime školarine i drugih uloga u mene, ali ja nisam dobio nikakvu naknadu. Kada sam 1995. godine išao iz Dinama u Sevillu potpisao sam ugovor i aneks ugovora kojime je definirana podjela transfernog obeštećenja. Razmjerno uvjetima aneksa, u postocima, ja sam trebao dobiti svoj dio, a klub svoj. No, to se nije dogodilo jer Sevilla nije odmah platila transfer Dinamu pa sam od kluba dobio novac tek kada sam se vratio u Dinamo, nakon dvije godine. Poslije toga nisam od Dinama imao potraživanja - prisjetio je Jeličić svojih početaka suradnje s Dinamom.
Po povratku u Dinamo 1997. godine Jeličić je sam dogovarao nove uvjete svog ugovora s predsjednikom kluba Zlatkom Canjugom. Misli da je i prema tom ugovoru imao pravo na podjelu obeštećenja jer je to tada bila uobičajena praksa.
- Prije isteka tog ugovora htio sam otići iz kluba, ali mi je Dinamo ponudio novi i bolji ugovor koji sam potpisao 1999. godine. Tada sam imao samo odvjetnika, nisam imao menadžera. Sa strane Dinama bio je opet Canjuga, i Velimir Zajec. Taj ugovor nije poštivan. Zato sam i otišao 2002. godine u Južnu Koreju. Nisu mi plaćali ugovorne rate, nego samo plaće. Pokrenuo sam tužbu za svoja potraživanja nakon isteka tog ugovora. U to vrijeme u klub dolaze drugi ljudi, odlazi Canjuga, klub je u dugovima i postoje dugovi prema drugim igračima. Dinamo je tada krenuo u preoblikovanje iz športskog dioničkog društva krenuo u udrugu građana i nismo imali s kime pregovarati o dugovima. Nastojalo se da dugovi ostanu u stečajnoj masi dioničkog društva kako bi udruga građana mogla krenuti bez dugova. U Južnu Koreju sam otišao kao slobodan igrač. Dinamo nije imao pravo na nikakvu odštetu - ispričao je Jeličić dodajući kako je tužba protiv Dinama, koju je pokrenuo zajedno s Draženom Ladićem, završena tako da je Ladić nakon 16 godina dobio svoje novce, a on je dobio prvostupanjsku presudu koja nije bila u njegovu korist. Zbog toga se odlučio pokušati nagoditi sa Zdravkom Mamićem oko toga duga iako mu je Zdravko rekao da nema nikakve šanse dobiti taj sud.
- Bio sam jako dobar prijatelj sa Zoranom Mamićem i pitao sam ga da li bismo se mogli dogovoriti oko mog duga koje je bilo 844 tisuće eura. Znao sam da je većina ostalih igrača izgubila sporove i završili s velikim troškovima prema sudu. Zoran me je spojio sa Zdravkom i Damirom Vrbanovićem pa smo sklopili ugovor o isplati dugovanja. Nagodio sam se da dobijem 200 tisuća eura. Dinamo je potpisao i da prema meni nema nikakvih potraživanja jer su se ugovorene rate isplaćivale kroz pozajmice koje su se kasnije odbijale od transfera igrača. To mi je isplaćeno u gotovini u prostorijama Dinama. Nisam potpisao nikakvu potvrdu - kazao je Jeličić dodajući kako u pregovorima oko nagodbe nije sudjelovao Mario Mamić.
Upitan od strane USKOK-a zašto se njegov odvjetnik u istrazi pozvao na obvezu čuvanja odvjetničke tajne i nije želio govoriti ništa o pregovorima oko nagodbe s Dinamom, Jeličić je rekao da ne može i ne želi svog odvjetnika osloboditi obveze čuvanja tajne.
- Tijekom istrage USKOK mi je pokazao dokument koji me je šokirao i uplašio. Iz tog je dokumenta bilo vidljivo da mi je novac u nagodbi isplatila neka tvrtka iz Londona, pa sam ja to i potvrdio u istrazi jer sam iskreno bio u strahu, iako to nije bila prava istina. Nemam pravnog iskustva i nisam znao što bi sa sobom povukla neka druga moja izjava. Taj je dokument bio kao nagodba na moju nagodbu. Tek kasnije, kada je Mamić javno progovorio o nagodbi sa mnom, bio sam svjestan da je moja nagodba s Dinamom prava i da nisam nikakve ugovore potpisivao s engleskim tvrtkama. Nije mi poznata tvrtka Realsport Management. Sjećam se da je bila neka tvrtka iz Londona čijeg se imena ne sjećam - dodao je Jeličić.
Ispričao je kako je bio u poslovnim odnosima sa Zoranom Mamićem koji je bio vlasnik firme koja je radila kupoprodaju zemljišta. Zoran ga je pitao da li bi mu htio biti jamac u kupoprodaji zemljišta u nekoj industrijskoj zoni. Pitao ga je za depozitno jamstvo koje je imao u Hypo banci, koje mu je Jeličić i pristao dati.
- Jednom prilikom me je Zoran Mamić zamolio da odem u Švicarsku na sastanak s nekim čovjekom koji mi je dao 50 tisuća eura i sljedećim letom se vratim u Zagreb. To sam i napravio, predao Zoranu novac i to je to - rekao je Jeličić kojega je tužitelj USKOK-a pitao da li je taj novac podigao u banci obzirom da postoji bankovni nalog s njegovim potpisom na navedeni iznos.
- Ne znam kakav je ovo bankovni nalog. Na njemu jeste moj potpis, ali to ranije nisam vidio. Osim ako to nisam potpisao čovjeku od kojega sam dobio novac - odgovorio je.
Upitan odakle poznaje Sandra Stipančića rekao je da ga zna kao osobu koja je posredovala oko uređivanja boravaka nogometaša u inozemstvu i mogućnosti upravljanja automobilima stranih registracijskih oznaka.