Da pronađem mamu, tatu i tetu, značilo bi mi jako puno. Da prestanem više paliti svijeće po kući, kod križeva i spomenika. Da imam bar neko mjesto za koje znam da su im tu posljednji ostaci i da ondje u miru počivaju, kroz suze nam je 2019. govorila Marijana Solomun (60) iz Majura. Nervozno je prstima prebirala zgužvanu maramicu kojom je netom prije obrisala suze. Bila je uznemirena jer je prvi put javno govorila o njihovu nestanku.
POGLEDAJTE VIDEO
Obitelj Solomun sve do rata mirnim je životom živjela u Majuru. Otac Antun bio je svjetski čovjek, strastven lovac, veliki domoljub i tamburaš. Majka Milka bila je domaćica.
- Moj je tata svirao u tamburaškom društvu i s njima puno putovao po Europi. Bio je dosta strog i od njega sam imala odstojanje. A mama je bila dobra i divna žena. Jedno je vrijeme radila kao kuharica u jednoj tvrtki, ali se uglavnom bavila sa mnom i mojim 15 godina mlađim bratom. A moja teta Francika... Dugo nisam znala kako se zapravo zove jer smo je uvijek zvali seka Ana - prisjetila se Marijana.
Kad je u ljeto 1991. granatiranje Kostajnice i Majura postalo sve češće i život sve teže podnošljiv, Marijana je sa suprugom, sinovima, tetom i roditeljima izbjegla u Kutinu. I ondje ih je zadnji put vidjela.
- Mama, tata i teta ostali su u jednoj privatnoj kući u Kutini, a sinovi i ja sa suprugom smo otišli k njegovoj tetki u Sisak. Majka me na rastanku zagrlila i rekla: 'Kćeri moja, možda se više nikad nećemo vidjeti'. Tako je, nažalost, i bilo. Roditelji su u Kutini bili sve dok ih tadašnji gradonačelnik nije pozvao da se vrate kući jer se situacija stabilizirala. Svi troje su se vratili, no majka je tatu skrivala u kući do tog 18. studenog jer su ga prokazali kao domoljuba i ustašu koji skriva MUP-ovce - svjedočila je Marijana i dodala da je situacija u selu postala nepodnošljiva kad su pobunjeni Srbi, dojučerašnji susjedi, ljude počeli ubijati na dvorištima.
- Moja je svekrva odlučila otići. Jedan Srbin iz Bosanske Kostajnice došao joj je u kuću i ponudio da će nju i njezinog muža prevesti u Sisak. I doista ih je preko Bosanske Kostajnice u studenom 1991. dovezao do Siska, a svekrva mi je tad povjerila da i moji roditelji i teta planiraju napustiti selo na isti način - pripovijeda Marijana.
No ostali mještani bili su nepovjerljivi. Nisu znali vozi li ih taj čovjek doista u slobodu ili ih je odvezao negdje gdje su ih ubili.
- Trebao ih je prevesti u cisterni i, kako sam čula od nekih ljudi, došao je po njih 18. studenog 1991. navečer. No sve troje su uhvatili i pod nepoznatim okolnostima likvidirali. I više ne znamo ništa o njima. Neki su pričali da su ubijeni, drugi da su bačeni s mosta u Unu. Mislim da je sve to bila namještaljka da se dočepaju mojeg oca - otirući suze govorila je Marijana.
Oca je tražila svugdje. Raspitivala se preko Crvenoga križa, a njezin brat obilazio je mnoštvo povratnika i pokušavao od njih saznati istinu o nestalim roditeljima i teti. Bez uspjeha.
- Tisuću sam informacija čula, ali istinu ne znam ni danas. Sve manje vjerujem da će se naći i sve više gubim nadu. Nitko ništa ne zna, svi su bili kuhari i slastičari - pomalo srdito konstatira Marijana. U Majur se vratila zadnja. Nakon Oluje. I danas čuva tatinu čuturu za rakiju, i danas kopa maminom motikom i to je jedino što joj je od njih ostalo.