Šaljem vam pozdrav sa svih svojih 139 cm nizine. Ne šalim se. Ako mislite da ste sa 160 cm niski, pričekajte. Pročitajte ovaj post do kraja i sigurna sam da ćete se osjećati visoki. Nikad nisam mrzila to što sam niska, ali činjenica je da nisam bila ni pretjerano oduševljena. Konstantno sam slušala viceve o tome kako sam prijenosni šank ili naslonjač za lakat.
No, tijekom godina kako sam bivala sve starija (navodno i zrelost dolazi s time, ali očito kasni) naučila sam voljeti svojih 139 centimetara i sve te šale. Dapače, nabacim i ja koju foru. Neka se raja smije. Smijeh je pola zdravlja; navodno pomlađuje i produljuje život.
POGLEDAJTE VIDEO: Dalmatinci rekorderi po visini
Uglavnom, zbog fiksiranja kralježnice stala sam na tim centimetrima. Idealno bi bilo da imam još kojih desetak kako bi mogla i do treće police u kuhinji, ali Bože moj… ljubim onog tko je izmislio lojtre!
U ovom postu ispričat ću vam neke komične situacije, koje su mi u to vrijeme bile šokantne i ne tako zabavne, ali sada ih se rado prisjetim uz gromoglasan smijeh.
Taman sam navršila sedamnaest godina. Još malo mi je nedostajalo da postanem legalna. Napravila sam osobnu i bila sam si važna. Dobro da je nisam zalijepila na čelo, naglašavajući da polako ali sigurno ulazim u svijet odraslih. Tada sam bila naivna i nisam imala pojma o silnim obavezama koje me čekaju, a tek odgovornost… rado bi da mi je još uvijek najveći problem to što imam bubuljicu na licu i što nemam korektor koji to može pokriti.
Ako ste još uvijek dijete, nemate pojma koliko ste sretni. Cijela ta priča o odraslom svijetu zvuči kao i poziv na mračnu stranu jer tamo dijele fine kolačiće.
Bila sam vani s društvom. Mislim da je bila ponoć i izlazak se polako bližio kraju jer nismo bili od neke volje. Dečko i prijatelji su me odlučili otpratiti do doma i tako smo se našli na Krvavom mostu. Auto se zaustavio ispred nas i izašle su dvije osobe; muškarac i žena, srednjih godina. To je bio moj prvi bliski susret s policijom. Sjećam se da sam se ukipila. Tada sam još uvijek bila sramežljiva i slabo komunikativna (i danas sam, ali to je samo zato jer danas manje volim ljude. Šalim se.)
Stala sam ispred dečka, spuštajući pogled prema stopalima kao da sam počinila kazneno djelo. Kao da mi je torba krcata marihuanom.
I tako, tražili su nas osobnu kako bi provjerili smijemo li prema zakonu biti vani bez punoljetne osobe. Sada se situacija polako zahuktava.
Policajka je dečka i prijateljicu pozvala sa strane jer su zaboravili svoje osobne, a prijatelj i ja ostali smo s policajcem ispred auta. Dugo je gledao moju osobnu, a ja sam od nervoze trljala dlan o dlan. Pitao me koliko imam godina. Bila sam zbunjena jer sam mislila da godina piše na osobnoj, ali pristojno sam odgovorila kako sam nedavno navršila sedamnaest.
Opet je pogled vratio na osobnu te bi ga tu i tamo podignuo prema meni. Nešto je strugao po njoj, a onda je izvalio da on ne bi rekao da imam toliko godina jer se nekako činim premala. Prijatelj se počeo smijati pa me potapšao po glavi govoreći da sam ja „niska“. Moj službeni nadimak u društvu.
Ja sam samo stajala u šoku i nevjerici.
Ali ne, ne. Tek dolazi vrhunac večeri.
Policajac je zaslinio prst i počeo trljati godinu, uvjeren kako sam očito prepravila „pravu“ godinu rođenja. Pitala sam jel' to stvarno potrebno. Zaprijetila sam da ću zvat tatu (jer to je totalno odraslo!). Rekao je da nema potrebe te mi je uz napomenu da ne budem tako kasno vani, vratio osobnu.
Kako bi Štulić legenda rekao… Ej, živote, teško, o jebote.
No, priča još nije gotova. Pošto dečko i prijateljica nisu imali osobnu, policajka me pitala mogu li potvrditi informacije koje su dali.
Naravno da mogu, pa to mi je dečko.
Ovako nekako je išao razgovor:
P: kada je mladi gospodin rođen?
Ja: 21. siječnja 1997. godine
Dečko me gledao raširenih očiju, stavljajući dlan na čelo. Nije mi bilo jasno zašto je namršten, a onda mi se upalila lampica. Ne samo da sam promašila dan, nego i godinu. Uvijek zaboravim na tu banalnu razliku da je tri mjeseca mlađi od mene, što znači da je rođen 1998. godine. Promašila sam samo za jedan dan, nije tako strašno.
Svaki momak bi me za curu poželio.
Tada smo bili skupa godinu dana i nakon tog događaja, odlučio je riskirati i ne prekinuti sa mnom. I evo nas, skoro pa brojimo sedam godina. Ne brinite, sada znam kada mu je rođendan.
Nekoliko mjeseci nakon ovog događaja, uslijedio je još jedan.
Vozili smo se u tramvaju. Vraćali smo se iz nabavke za večerašnji tulum. Nije bilo gužve pa sam bila izrazito dobre volje jer ne moram šnjofati tuđe pazuhe. Taman dvije postaje prije naše, ušao je dječak. Bio je udaljen od nas možda tri metra i cijelo vrijeme je gledao u našem smjeru.
I tako mi izlazimo iz tramvaja i on izađe za nama. Stao je pored mene i nekoliko puta viknuo „mala si, mala si“ i opalio se smijati, onako histerično. Kad sam došla sebi, ljubazno sam pitala „Hoćeš ti malo odjebati?“. Kao budući psiholog, sada nikako ne preporučam ovakav pristup.
U tom trenutku, najveći problem je bio taj što su dečko i prijatelj dobili fini materijal da mi bacaju na živac barem godinu dana. Do zgrade su bacali fore na moju visinu, ali znate što kažu o karmi… taman ispred zgrade, vrećice su se raspale i sve se razletjelo po pločniku.
A da vam ne pričam koliko viceva i nadimaka imam.
„Kako Hermina bere jagode? Stojeći.“
„Šta Hermina radi? Stoji ispod stola.“
„Kako Hermina prelazi na suprotnu stranu ulice? Čeka da dođe niskopodni tramvaj, pa se prošeće ispod njega.“
I tako dalje. Mislim da prodajem prijatelje. Je li netko zainteresiran? Samo ozbiljne ponude molim i ne postoji mogućnost povrata.
Prije godinu i pol bila sam u toplicama na rehabilitaciji. Kada vas hospitaliziraju, bazen je uključen u program i ne trebate ništa platiti ako ste tamo preko HZZO-a. Pošto sam primijetila da mi voda dosta pomaže, odlučila sam svaka dva dana i vikend odlaziti na bazen koji se dodatno plaća.
U ruci sam držala novčanik koji sam planirala sakriti u kolica. Ljudi su bili pristojni pa su me pustili preko reda.
Bolje da nisu. Bolje da su svi otišli i da sam tek onda došla na red. Gospodin iza pulta me pitao koliko imam godina i naglasio je da maloljetne osobe nemaju pristup bazenima bez roditelja ili neke druge odrasle osobe.
Duboko sam udahnula i zatvorila oči. Idemo ispočetka.
„Imam dvadeset i jednu godinu.“ – rekla sam sa što mirnijim tonom. Gledao me i mahao glavom govoreći da ne bi rekao pa me tražio osobnu.
Dobro, on ju barem nije slinio.
Pustio me da prođem uz napomenuta da pazim da se ne utopim. I tako sam se ljutito otkotrljala u svojoj makini, skupa sa svojih 139 centimetara.
Ima to i svojih pozitivnih strana. Ja sam pragmatična – svugdje stanem i uvijek se nađe mjesta za mene. Ljudi me na koncertima i događajima puštaju ispred sebe. Dečko se ne mora brinuti da ako obučem štikle da ću biti viša od njega. Doduše, nikad ni ne nosim štikle.
Ne volim ih. Samo mi daj tenisice i dobre gume na kolicima. (nadajmo se da mi ovo drugo uskoro neće trebati)
Usput, kad smo kod tenisica… , sjećam se kada su izašle Adidas superstar tenisice. Bila sam luda za njima, ali cijena im je bila poprilično visoka. Moj broj noge je ponekad 36, a ponekad 37 – sve ovisi o kalupu. Znate li koja je prednost toga? Moj broj spada i pod dječji odjel na kojem su tenisice znatno jeftinije. I tako sam dobila tenisice za upola manju cijenu.
Tko se sada smije?
Sada idem napraviti kavu, ali prije toga idem po lojtre jer je kava na trećoj polici…
To je sve od mene, čitamo se i budite ponosni na svoje centimetre!