Procjene idu za tim da bi Hrvatskoj trebalo oko 400 psihijatara specijaliziranih za rad sa djecom, službeno ih imamo 62, a realno u praksi radi njih 55. Vrlo je teško dobiti novog stručnjaka, jer specijalizacija za dječju psihologiju traje 5 godina i 3 mjeseca, što je uz specijalizaciju u medicini ukupno 12 godina školovanja. Priljev novih stručnjaka jako je spor, a priljev novih pacijenata toliko veći da su liste čekanja u KBC Zagreb s nekadašnjih mjesec dana nakon COVID-a,danas došle na šest ili sedam mjeseci, upozorila je specijalistica iz dječje i adolescentske psihijatrije dr. med. Marija Bolfan na okruglom stolu: Interdisciplinarni pristup mentalnom zdravlju autističnih osoba koji je održan u utorak, u sklopu Druge konferencije 'Autizam i mentalno zdravlje',
POGLEDAJTE VIDEO:
Konferenciju su zajednički organizirale udruga ASK (Udruga za autizam i ostale neurodivergentnosti, samozastupanje i kulturu različitosti) te Savez udruga za autizam Hrvatske (SUZAH), a održana je povodom 2. travnja, svjetskog Dana svjesnosti o autizmu, uz poseban naglasak kako je ovog puta riječ o tome da ju organiziraju osobe iz spektra autizma, kako bi u direktnom razgovoru sa stručnjacima u prvi plan stavile konkretne probleme koji ih muče.
Iznimno je zanimljivo bilo poslušati iskustva mladog Nike Boškovića, autistične osobe iz SAD-a, koji je negovoreći samozastupnik, inače pjesnik. Mladić se skupu javio iz Toronta, opisavši s kakvim se problemima susretao kao dijete, kad nije mogao izraziti svoje potrebe i ljudi oko njega često nisu razumjeli kakva mu je vrsta pomoći potrebna. Sve dok nije počeo komunicirati preko ploče sa svim slovima abecede, na kojoj je pokazujući slova napokon mogao formirati riječi.
- Rođen sam u Oregonu i roditelji su primijetili da nešto nije u redu jer se kao beba nisam vrtio i brbljao u skladu s time kako to rade vršnjaci. Bili su uvjereni da sam se još kao mali, zbog previše podražaja oko sebe, često okretao nekim aktivnostima na koje sam se mogao koncentrirati i biti u som svijetu, nezainteresiran za komunikaciju. Kad sam krenuo u predškolu, bilo je još gore, jer su me tu dočekali novi mirisi, zvukovi. Učitelji su pokušali komunicirati sa mnom s nekim karticama na kojima su bili crteži. No, ti crteži najčešće nisu bili ni blizu onome što mi treba, pa bi ljudi odlučivali umjesto njega, a ako bih se pobunio, govorili su da sam neodgojen – ispričao je. Kad je dobio odgovarajuću opremu počeo komunicirati preko slovkanja, ljudi su napokon razumjeli većinu onoga što im pokušava reći i napokon je mogao imati kontrolu nad svojim životom, što je doprinijelo tome da uspješno završi koledž i dana je jedan od primjera uspjeha koji osobe s autizmom mogu ostvariti.
Hrvatska za to mora učiniti još puno na razvoju podrške i usluga koje djeci s autizmom i roditeljima mogu olakšati život. Tako se na marginama konferencije moglo čuti kako je jedan od većih problema to što djeca a autizmom, za koju je jako važno da imaju poznati raspored i okolinu i surađuju s poznatim ljudima, prečesto mijenjaju asistente u sustavu obrazovanja. Dijete koje se navikne na jednu osobu, kada ju izgubi, nerijetko doživljava veliki korak unazad, rečeno je.
Jedan od sudionika okruglog stola bio je i dr. med. Raphaël Béné, specijalist s iskustvom iz područja razvojne neuroznanosti, neurologije, dječje psihijatrije i neuroanatomije, koji je studirao i započeo karijeru u Hrvatskoj, a dana radi u Centru Hospitalier Universitaire Vaudois (CHUV), najuglednijoj bolnici u Lausanneu, u Švicarskoj, gdje je zadužen za kliničku procjenu djece s neurorazvojnim poremećajima te vodi dijagnostički tim za procjenu Autističnog spektra. Ističe kako je važno rano prepoznavanje poremećaja iz spektra autizma koje omogućava ranu intervenciju, čime se u velikoj mjeri sprječava razvoj anksioznosti kod autistične osobe u kasnijoj dobi. No, danas veliki broj djece prođe ispod radara, odnosno poremećaj se nerijetko prepoznaje tek u adolescentskoj dobi ili kasnije, čak i u 50-im godinama.
- Za te ljude to je tada svojevrsno olakšanje jer napokon dobiju dijagnozu i znaju što s njima nije bilo u redu, no za djecu koja su u adolescentskoj dobi bila različita od drugih, a nisu znala zbog čega, to može dovesti do osjećaja da su lošija od drugih, razvoja anksioznosti pa i depresije. To je posebno izraženo kod djevojčica, odnosno žena, koje su vrlo sposobne u maskiranju, odnosno prikrivanju simptoma autizma, ali to kasnije skupo plaćaju. U svojoj sam praksi imao možda tek dvoje djece s autizmom koja nisu razvila anksioznost. Jedan od njih je dječak koji je u svakom novom razredu prvi dan izašao pred kolege učenike i odmah im rekao da je on osoba s autizmom, spomenuo da će se ponekad možda ponašati čudno ili reći nešto čudno i da ih moli da ga zbog toga ne osuđuju. No, to je iznimno rijedak primjer, inače bih rekao da, ako u razredu postoji dijete kojem se druga djeca rugaju ili ga odbacuju, velika je vjerojatnost da je riječ o autističnom djetetu, rekao je dr. Béné. Dodao je kako je za rano prepoznavane simptoma autizma iznimno važna edukacija roditelja, pedijatara i odgojitelja u vrtiću, a za prilagodbu djece s autizmom na okolinu prvenstveno škola.
- Švicarski sustav školstva, u kojem djeca polaze u školu u dobi između 4 i 5 godina je u tom smislu bolji, jer se djeca te dobi lakše prilagođavaju. S druge strane, stručnjacima bih savjetovao da idu u škole i educiraju učitelje i djecu. Osobno sam to radio u Švicarskoj, jer situacija nije bila dobra i mogu reći da imamo dobre rezultate. Naime, kad u školi postoji dijete s autizmom kojem se dogodi kriza, pogrešno je usmjeravati se prema njemu na način da ga ispitujete što mu je ili ga kažnjavate tjeranjem iz razreda, što učitelji ili nastavnici često čine. Pravi je pristup omogućiti djetetu prostoriju u kojoj se može prigušiti svjetlo ili buku, što je kod djece s autizmom najčešći uzrok krize, i pustiti ga da se smiri, kako bi se nakon toga mogao ponovo uključiti u nastavu – ispričao je stručnjak.
U Hrvatskoj još ne postoji posebna specijalizacija samo za liječenje djece iz autističnog spektra i stručnjaci se u raspravi nisu mogli složiti oko toga bi li to bilo presudno, no slažu se kako je dr. Béné predstavio iznimno zanimljiv primjer vođenja osoba s autizmom u švicarskom sustavu. Naime, za razliku od Hrvatske, gdje roditelji 'šetaju' od jednog do drugog specijalista sami, ovisno o tome tko im što preporuči i suoče se s time da svaki od njih prepiše drugu dijagnozu (jer ne postoji objedinjena dijagnoza za cijeli spektar) i daje različite preporuke tako da onda ni roditelji sami često ne znaju na koji način bi oni trebali raditi s djetetom, dr. Béné, ističe kako u Švicarskoj postoji nekoliko stepenica prije nego dijete dođe do njegove Klinike, a djecu kroz sustav vode sobe zadužene za 'case management'.
- Ponekad je ro medicinska sestra, ponekad psihijatar, ili socijalni radnik, no takva osoba ima iznimno važnu ulogu jer na temelju pregleda i dijagnoze koji se obave povezuje roditelje sa stručnjacima koji su potrebni u daljnjem tretmanu i time im značajno olakšava situaciju – pojašnjava.
Neki takav, ili sličan oblik međuresorske suradnje bilo bi jako važno razvijati i u Hrvatskoj,n jer takva suradnja sada ne postoji ili se svodi na pojedinačnu inicijativu. A iz osobnog iskustva mogu reći da nije jednostavno doći do toga da uspostavite suradnju s kolegama, a vrlo često je riječ o djeci kojoj ne može pomoći samo jedan specijalist, odnosno nužno je surađivati, istaknula je mag. psihologije Dunja Dejanović iz Specijalne bolnice za zaštitu djece s neurorazvojnim i motoričkim smetnjama Goljak.
Dr. Béné upozorava i na često pretjerivanje u uvođenju terapije lijekovima kod autistične djece, pri čemu čak i specijalisti često pribjegavaju liniji manjeg otpora, računajući kako će se problemi riješiti kad se dijete smiri.
- Od 500-injak adolescenata koje sam imao priliku liječiti, samo 6 puta sam uveo lijek Neuroleptik, a i tada samo na 3 mjeseca, uz paralelnu terapiju. Istodobno, skinuo sam s Neuroleptika skinuo više od 250 djece, jer im je on prepisan bez potrebe. Na primjer, u slučaju djeteta koje se proteklih godinu dana počelo lupati šakama u glavu, liječnik je prepisao lijek. Kad je dječak došao kod mene, počeo sam ispitivati što bi mogao biti uzrok krize i u jednom trenutku sam mu pogledao zube. Ispostavilo se da ima pokvaren zub i kad ga otišao do stomatologa i izvadio ga, više nije bilo bolova, niti lupanja po glavi. Kod autistične djece iznimno je važno isključiti niz drugih mogućih uzroka krize, pa tek onda pristupiti lijekovima – ističe stručnjak. Stavovi u hrvatskim bolnicama idu u tom smjeru, istaknula je dr. Bolfan, koja ističe kako je u KBC Zagreb u tijeku projekt u sklopu kojega bi se dio psihijatara posvetio radu s adolescentima iz spektra autizma koji su razvili osjećaj usamljenosti i imaju problema zbog toga što su različiti u odnosu na vršnjake, odnosno razvili su anksioznost, s ciljem da im se prvenstveno kroz grupnu terapiju pomogne prevladati probleme.
- Psihoterapija sigurno nije potrebna svima, no kroz rad u grupama te pojedinačni pristup pacijentima u trenutku kada im je to potrebno, puno se toga može napraviti – zaključila je.