Neurolog Oliver Sacks cijelu je karijeru istraživao mozak, a u knjizi “Musicophilia” istražuje snagu glazbe i ekstremne načine na koje ona utječe na mozak.
Objašnjava da muzikofilija, koja uključuje želju da se sluša i proizvodi glazba, postoji u gotovo svakoj kulturi. Mnogi misle da je muzikofilija, ljubav prema glazbi, zajednička svim ljudima, no to nije tako, tvrdi. Dok neki imaju sposobnost osjetiti svaku notu, neki pak nemaju glazbene sposobnosti. To je stanje koje se naziva amuzija.
Neki ljudi ne osjete tonove, a neki ritam. Istraživanja pokazuju da novorođenčad ima sposobnost detektirati sve vrste ritmičkih varijacija, dok se s 12 mjeseci ta sposobnost sužava samo na ritmove koje čuju u svakodnevnom životu - one iz njihove kulture. Zato je ljudima teško pratiti ritmove iz stranih kultura, navodi autor.
Dok ljudi kojima nedostaje osjećaja za tonove i ritam mogu uživati u glazbi i plesu, ljudi s najgorim oblikom amuzije čak ne doživljavaju glazbu kao glazbu. Za neke ljude melodija ne zvuči kao glazba, nego je čak i neugodna. Umjesto da čuju ono što drugi ljudi smatraju glazbom, ljudi s amuzijom čak doživljavaju glazbu poput piskanja automobila.
U ljudi s epilepsijom glazba ponekad može izazvati čak epileptične napadaje. A ljudi koji gube sluh mogu imati čak i glazbene halucinacije, navodi autor. Dodaje da postoje i ljudi koji nemaju problema s osjećajem za glazbu, nego jednostavno ne uživaju u njoj. Čak su i neke povijesne ličnosti bile indiferentne prema glazbi. Tako znanstvenik Charles Darwin u autobiografiji otkriva da je u odrasloj dobi izgubio osjećaj za glazbu. A neurolog Sigmund Freud objasnio je da nikad nije slušao glazbu dobrovoljno jer mu ne pruža nikakav užitak.
- Kad su u pitanju mozgovi glazbenika, istraživanja pokazuju da se razlikuju od mozgova običnih ljudi. Neuroznanstvenici su uspoređivali veličine određenih dijelova mozga u glazbenika i ljudi koji to nisu. Razlike su toliko značajne da anatomičari mogu odmah prepoznati mozak glazbenika - tvrdi autor. Dodaje da glazbenici nisu rođeni s takvim mozgovima, nego ih razvijaju kroz treniranje.
- Istraživanja pokazuju da samo godina dana sviranja violine mijenja mozak u djece. Otkriveno je i da mozak brzo reagira na glazbeni trening u bilo kojoj dobi - piše autor. Iako je rašireno vjerovanje da su samo izrazito inteligentni ljudi muzikalni, muzikalnost je jedan od najčešćih talenata u autističnih ljudi s iznadprosječnim sposobnostima, navodi.
- Glazba može olakšati kretanje ljudima s Parkinsonovom bolešću. Pomaže i ljudima s privremenom paralizom, primjerice nakon moždanog udara, koji ‘zaborave’ kako koristiti oštećen ud. Pomaže im tako što aktivira motorički sustav. Jedna pacijentica nije mogla micati nogu uslijed frakture kuka. No uz sistematska izlaganja irskim ritmovima glazba je reaktivirala njezinu nogu, polako se počela oporavljati te je i prohodala - tvrdi autor.
Dodaje da glazba može vratiti govor ljudima koji su izgubili tu sposobnost nakon moždanog udara i pomoći kod smanjenja mucanja te govornih tikova kod Touretteova sindroma. Pomaže i ljudima s demencijom jer glazbena memorija može preživjeti dulje od svih vrsta memorija pa olakšava prisjećanje