Osim što se povećao broj onih kojima treba pomoć, stručnjaci ističu i kako se spustila dobna granica te je sve više mlađe djece kod kojih se razvijaju određene tegobe koje zahtijevaju pomoć psihologa ili psihijatra. Također, kod dijela posebno osjetljive djece, problematičan može biti i početak nastavne godine ako mijenjaju razred ili školu.
POGLEDAJTE VIDEO: Ovo mentalno jaki roditelji ne rade
- Uzroci koji vode do mentalnih teškoća su vrlo kompleksni. Dio ih se svakako odnosi na posttraumatski stresni sindrom nakon potresa i pandemije jer su djeca proživjela traumu, no takvi poremećaji se liječe i prolaznog su karaktera kod većine mališana. Kod onih koji su imali predispoziciju za razvoj poremećaja i ranije, problemi bi mogli ostati i pretvoriti se u dijagnozu koja zahtijeva dugotrajnije liječenje. No kod većine djece se promijenio pristup ekranima. Ono što smo govorili da nije dobro. Iz toga su proizašli problemi sa spavanjem, ovisnost o internetu i internetskim igricama, zapuštanje obveza, žive noću i jedva čekaju da odrade obveze kako bi imali više vremena za igru. Čak se i druže preko interneta i sve je manje kontakata uživo, što je rizičan faktor za sve teškoće mentalnog zdravlja. Također, i roditelji su usmjereni na ekrane i sve manje pričaju s djecom - kaže dječja psihologinja Žana Pavlović, specijalistica školske i predškolske psihologije.
- Prema podacima koje smo dobili iz anamneza, problemi su uglavnom proizašli iz kriza vezanih uz koronu i potres. Gledano šire, riječ je i o ekonomskim i sociološkim faktorima gdje u obitelji u takvim situacijama dolazi do napetosti među roditeljima, a djeca koja su ionako i sama doživjela stres pa dodatno trpe. Rezultat je popuštanje u školi, a zbog toga slijedi novi pritisak roditelja i sve vodi promjenama u osjećajima i ponašanju. Zbog toga, ali i zato što djeca sve više vremena provode pred ekranima, manje spavaju. Nedostatak sna rezultira nižom koncentracijom i slabijim sposobnostima učenja, tako da se sve vrti u krug - istaknuo je mr.sc. Nenad Jakušić, dr.med., psihijatar, subspec. dječje i adolescentne psihijatrije, pročelnik Poliklinike za dječju i adolescentnu psihijatriju u Klinici za dječje bolesti Zagreb.
- Problem je i u obitelji. Roditelji su više usmjereni na posao, na sebe, na ekrane. Sve je više disfunkcionalnih obitelji, nasilja u obitelji kao i cyberbullyinga, odnosno nasilja na internetu. Roditelji često nisu svjesni utjecaja ekrana i ne zbrajaju sve uređaje poput laptopa, mobitela i TV-a. Tek kad sve zbrojite otkrivate da su djeca pred ekranom i više od pet sati na dan, što je porazno - upozorila je psihologinja.
Kod većine djece sa tegobama izazvanima školom problemi se zbog stresa javljaju prije zaključenja ocjena u lipnju, osobito prije upisa u srednju školu ili prije mature. Psihologinja Pavlović kaže da su mnogi roditelji fokusirani isključivo na ocjene kao mjerilo vrijednosti, što negativno utječe na djecu.
- Daje im se naslutiti kako vrijede samo ako imaju ocjenu odličan i sve ispod toga nije prihvatljivo. I sami roditelji znaju reći da se tijekom ljeta kad nema škole djeca opuste, simptomi se primire i sve bude lakše, a čim krenu obveze u rujnu situacija postaje problematičnija. Stres je u podlozi svega, a malo je zaštitnih čimbenika i djeci se smanjila prirodna otpornost - kaže psihologinja.
- Pred kraj polugodišta osobito pred kraj školske godine povećava se pritisak za pružanje psihološke pomoći. Početak škole je stres za one koji prelaze iz osnovne u srednju školu jer se susreću s novom djecom i okolinom. Obično je riječ o senzibilnoj i introvertiranoj djeci. Teško je generalizirati, ali s obzirom na sve okolnosti posljednjih godina, imam dojam da situacija nije toliko loša kakva je mogla biti. Također je utješno što kod većine djece nisu u pitanju bolesti koje će ih trajno obilježiti, i ako ne bude nekih većih stresova, situacija će se popraviti. Sa tom se djecom radi i razgovara, postoje lijekovi i razna druga rješenja - objasnio je dr. Jakušić.
Neka od tih stanja mogu rezultirati i suicidom. Riječ je o temi o kojoj se u javnom prostoru govori vrlo rijetko, a stručnjaci ističu da bi upravo razgovor o tome mogao poslužiti kao prevencija u nekim slučajevima, ali i kao alarm koji bi upozorio na rastuću potrebu hitnog djelovanja.
- Prema statistici MUP-a RH, u prvih pet mjeseci 2022. godine u odnosu na isto razdoblje 2021. godine dramatično se povećao broj pokušaja samoubojstava djevojčica – čak 280 posto. Od 19 pokušaja samoubojstava u prvih pet mjeseci 2022. godine na djevojčice se odnosi čak 14 pokušaja. To je zabrinjavajući podatak koji pokazuje da hitno moramo nešto poduzeti - upozorava psihologinja Pavlović.
- Na razini države kod djece u dobi od 15 do 19 godina prema službenoj statistici bude oko četiri izvršena suicida na 100.000 ljudi u godini dana. Ono što možemo pratiti kod nas u Klaićevoj najčešće je riječ o intoksikacijama, radi se uglavnom o djevojčicama ili djevojkama, progutaju puno tableta, nekad i otrovnih tvari i alkohola, odnosno kombinacije spomenutog. Ponekad je to pokušaj suicida, češće puta samo skretanje pažnje obitelji da su u problemima i da traže pomoć. Također, dio pacijenata, a riječ je uglavnom o dječacima, dolaze na odjele kirurgije nakon adrenalinskih aktivnosti opasnih po život ili nedovoljne brige za svoju sigurnost. Nisam primijetio povećanje drastičnih oblika suicidalnog ponašanja - objašnjava dr. Jakušić.
Naši sugovornici ističu kako je na razini cijele države povećan pritisak na stručnjake koji se bave mentalnim zdravljem djece.
- U Hrvatskoj je oko 40 psihijatara specijaliziranih za djecu i mlade, a imamo za 30 posto više pregleda i 30 posto više hospitalizacija. Ako znamo da je hospitalizacija ona krajnja mjera i trudimo se da do nje ne dođe, onda imamo veliki problem. Ono što mogu reći jest da u praksi primjećujem porast broja djece koja pate od školskih fobija, anksioznosti i samoozljeđivanja koje je preraslo u pravu epidemiju - kaže psihologinja.
- Ima jako puno samoranjavanja. Bilo ga je oduvijek, no sad je u porastu. Na samoranjavanje ne gledamo kao zaseban problem jer se iza toga uvijek krije neki drugi psihički problem kao depresija, tjeskoba ili neki budući poremećaj osobnosti, psihoza, možda zlostavljanje, opsesivno-kompulzivni poremećaj, poremećaji prehrane kao i razni drugi oblici ovisnosti. Otkad su, uz problem s koronom, u Zagrebu i Petrinji bili potresi, negdje unazad dvije i pol godine, primjećujemo veliki porast djece koja imaju anksiozno depresivne smetnje, smetnje spavanja, teškoće kod učenja, probleme s koncentracijom i pamćenjem, a u porastu su i psihosomatske smetnje u vidu glavobolje, trbobolje ili druge tegobe iza kojih ne stoji organska bolest već somatizacija psihičkih stanja - kaže dr. Jakušić.
Navodi kako godišnje imaju oko 2.500 novih slučajeva, a ako uzmu u obzir djecu koja su već u obradi od ranije, kroz Polikliniku svake godine prođe preko 10.000 djece iz cijele Hrvatske.
- Vjerujem da bi taj broj pregleda bio i veći jer doista postoji rastuća potreba, no mi nemamo kapacitete i jednostavno ne možemo prihvatiti veći broj pacijenata. Tegobe povezane sa traumom potresa i pandemije ipak pomalo jenjavaju - objasnio je dr. Jakušić.
Naši sugovornici kažu i kako je veći broj djece koja dolaze sa poremećajima jedenja, no riječ je o kontinuiranom porastu koji se bilježi već godinama i u KBC Sestre Milosrdnice svake godine imaju oko 50 novih slučajeva.
- Od otvaranja poliklinike 1985. godine pratimo podatke u petogodišnjim periodima i zadnje analize podataka za period od 2015. do 2020. godine pokazuju jasan skok od 10 do 15 posto, kao i u prethodnim razdobljima. Budući da je riječ o poremećajima koje djeca uspješno skrivaju i ne traže pomoć, naša je vrlo gruba procjena kako ukupno u Hrvatskoj od anoreksije pati oko 0,5 posto adolescenata - objasnila je doc. prim. dr. sc. Orjena Žaja, dr. med., spec. pedijatrijske gastroenterologije i predstojnica Klinike za pedijatriju KBC-a Sestre milosrdnice.
Zabrinjavajuće je pak, ističe dr. Žaja, što se unazad sedam godina pojavio novi, atipični oblik poremećaja u jedenju.
- Riječ je o atipičnoj anoreksiji nervozi koju nije tako lako otkriti jer na pregled dolazi dijete koje na prvi pogled može djelovati normalno uhranjeno ili čak preuhranjeno, a unatoč tome ima razvijene metaboličke komplikacije gladovanja. To su djeca koja su u početku bila pretila, no u pokušaju normalizacije mase bez pomoći i nadzora zdravstvenog stručnjaka, kreću gladovati. Imamo situacije da djeca u roku od godinu dana sa 140 kila spadnu na 40. Recimo, imali smo situaciju djevojčice koja je došla kad je imala 70 kila, a u kratkom roku je spala na 33 kilograma. Nekada roditelji potraže pomoć u fazi dok djeca djeluju zdravo, pa je teško prepoznati na vrijeme o čemu je riječ - kaže dr. Žaja.
U zadnje vrijeme sve češće slušamo i o nekim novim oblicima poremećaja u prehrani poput ortoreksije, pregoreksije, nearlyreksije, bigoreksije, manoreksije ili drunkoreksije, no dr. Žaja kaže kako nije riječ o službenim dijagnozama.
- Od svih tih novih termina koji se najčešće spominju izvan stručne znanstvene medicinske literature, možemo potvrditi da imamo pacijente koji odgovaraju opisu ortoreksije, iako ona još nije formalno klasificirana kao mentalna bolest. Čak ni ortoreksija nije uvedena kao zaseban poremećaj nego se klasificira pod druge specifične poremećaje u jedenju. Imali smo nekoliko adolescenata koji su bili ekstremno, opsesivno povezani uz zdravu hranu. Zdrav životni stil je, naravno, dobar, ali u njihovom slučaju situacija je eskalirala. Nisu mogli prihvatiti poziv prijatelja na ručak jer nisu bili sigurni na koji nje način proizvedena ili pripremljena neka namirnica, a život im se svodi na kontinuiranu potragu za isključivo zdravim namirnicama. Javlja se kalorijska deprivacija te malnutricija, pa iz zdravih pobuda lako dolazi do ekstremnog i nezdravog ponašanja. Svi ostali termini poput pregoreksije, manoreksije i slično, u osnovi su poremećaj u jedenju pa ako je riječ o muškarcima onda se naziva manoreksija, ako je povezano s trudnoćom pregoreksija, ako je riječ o dominantnoj fizičkoj aktivnosti kao mehanizmu za regulaciju tjelesne mase, onda je riječ o nearlyreksiji i slično - objasnila je dr. Žaja ističući kako je kod svih sa takvom vrstom poremećaja uzrok vezan uz psihoemocionalne poteškoće, nisko samopouzdanje i željom za uspostavom kontrole u životu koja nerijetko završava upravo potpunim gubitkom kontrole, malnutricijom i metaboličkim problemima.
Što roditelj može učiniti da pomogne djetetu
Naši sugovornici ističu kako bi roditelji trebali biti prvi koji će primijetiti da se kod djeteta nešto promijenilo te zatražiti pomoć ako ne znaju kako riješiti problem.
- Roditelj treba gledati i pratiti dijete te uočiti ako se javi promjena. Ako je dijete inače zatvoreno i povučeno, to neće biti signal. No ako je inače otvoreno i ekstrovertirano dijete naglo promijenilo ponašanje i postalo tiho i povučeno, to je signal da nešto nije u redu. Najčešće je riječ o kombinaciji više uzroka, poput prekida ljubavne veze adolescenta, pritiska u školi ili u društvu. Ako dijete nema prijatelja, ne druži se s vršnjacima i ne izlazi, mogli bi postojati razlozi za zabrinutost. Nije razgovor ako dođete djetetu i pitate "Što ti je, sve imaš". Da, imaju sve, ali čini se da ipak nemaju ono što im treba - kaže psihologinja Pavlović savjetujući roditeljima kontinuirano druženje s djetetom, razgovor o društvu, prijateljima, ciljevima i životnim temama.
- Da bi roditelji bilo što primijetio ili poduzeo, mora poznavati svoje dijete. Današnji životni stil sa prekomjernom konzumacijom virtualnog života rezultira slabijim kontaktom roditelja s djecom. Još je teže u pubertetu i roditelji nerijetko nisu svjesni da se djeca bore s problemom - kaže dr. Žaja ističući kako je, kad je riječ o poremećajima u prehrani, vrlo teško ustanoviti po nekim općenitim simptomima da se dijete nosi s tim poremećajem.
- Danas na internetu postoje brojne grupe u kojima djeca dijele savjete kako prikriti anoreksiju, bulimiju i druge poremećaje. Ipak, roditelji bi mogli posumnjati da postoji problem ako su djeca sklona izbjegavati zajedničke obroke, unatoč činjenici da vole kuhati, znaju recepte i kuhaju za obitelj. No kad treba pojesti nešto, kreću izgovori da je jelo s prijateljicom, da će jesti poslije i slično. Ako se odmah iza obroka skrivaju u kupaoni, ako se smanjuje konfekcijski broj djeteta u pubertetu, ako djevojčice gube menstruaciju, to su ozbiljni znakovi za alarm - pojasnila je dr. Žaja preporučujući roditeljima da se jave stručnjacima.
- Liječnik obiteljske medicine ima evidenciju mase djeteta pa se može vidjeti je li došlo do zastoja na masi ili u visini. Liječnici školske medicine lijepo prate stanje djece kroz dobar program sistematskih pregleda, a ako se roditelj zabrine, uvijek može doći u hitnu Klinike za pedijatriju u Vinogradskoj. Radimo od nula do 24 i imamo čitav tim senzibiliziranih pedijatara, psihologa i psihijatara koji će utvrditi postoji li objektivan razlog za zabrinutost ili metabolički znak da dijete gladuje - kazala je dr. Žaja.
Objasnila je da je osnovni zadatak njezina tima prekinuti gladovanje, procijeniti štetu koju je ono prouzročilo organizmu u razvoju, a potom pripremiti plan za oporavak koji je najprije fizički, a potom i psihički.