Sanader je imao skrovište pod stepenicama, Vidošević je imao bunker u vili, a Milan Bandić ima vikendicu navodno krcatu umjetničkim slikama. Tako je i on postao elita.
Ivo Sanader napravio je u svojoj vili tajno skrovište u kojoj je držao svoje vrijedne umjetnine. Manja prostorija bila je navodno skrivena pregradnim panelom ispod stepenica u podrumu kuće. Da bi se ušlo u skrovište trebalo je pritisnuti ploču na točno određenom mjestu. A onda bi se otvorio put prema desetinama umjetničkih slika, skulptura i drugih umjetnina.
Nadan Vidošević imao je bunker u podrumu svoje vile na Prekrižju. Nije ga bilo u nacrtima, navodno nije imao ni građevinsku dozvolu, ali je zato bio krcat slikama, skulpturama, umjetninama, skupocjenim knjigama, antiknim kartama, amforama... I prepariranom zvjeradi.
A sada su istražitelji, prema pisanju Jutarnjeg lista, slično skrovište pronašli i kod Milana Bandića. On ih je, kao pravi narodni čovjek, čuvao u svojoj vikendici u Samoborskom gorju. Iz izvora bliskih istrazi list doznaje kako se radilo o stotinama slika različitih autora zasad nepoznata porijekla. Neke su bile izložene na zidovima, ostale su strpane u "bunker".
Time je gradonačelnik metropole i službeno postao dio hrvatske elite. Kakav bi to Ali Baba Bandić bio kad ne bi imao svoju pećinu s blagom?
Đoranje u Remetincu
Barem će imati o čemu razgovarati sa svojim kolegama u Remetincu. Mogu se mijenjati za umjetnine, kao za sličice nogometaša: tko ima duplić, kome fali za popunu kolekcije...
Međutim, koliko god i dalje bio fascinantan taj mentalitet hrvatskih uhićenika u antikorupcijskim akcijama, da trpaju svoj hajdučki plijen u skrovišta, sefove ili vikendice, toliko je ta cijela priča postala predvidiva, a time i pomalo zamorna.
Zar opet umjetnine? Zar opet slike? Zar opet u skrovištu? Pa makar u vikendici.
Sanader je navodno imao toliko slika da ih je morao davati Stjepanu Fioliću na čuvanje. No, za njega su ipak tvrdili da je pasionirani ljubitelj umjetnosti, otprilike kao što je ljubitelj moći i novca, pa je tako uspješno spojio ugodno s korisnim.
S druge strane, njegov sugrađanin Vidošević u bunkeru je, pored svega ostalog, imao i prepariranog polarnog medvjeda i glave odstrijeljenih životinja, pa je mogao u trenucima dokolice sjesti u skrovište i uživati u rezultatima svojih ekspedicija.
Ali što je Bandić radio s umjetninama u vikendici? Koristio ih za potpalu roštilja? Za raspirivanje vatre? Za izolaciju potkrovlja? Dobro da mu puhovi nisu sve požderali.
Uglavnom, Sanader i Vidošević su željeli biti Mimare, a Bandić je želio biti poput njih.
Ikona Kozari Puteva
No, ono što je posebno zanimljivo u tom otkriću, tako tipičnom za Uskokove istrage, jest da bi malo tko očekivao tako nešto od Milana Bandića. Ikone Kozari Puteva, prijatelja malog čovjeka, skromno, požrtvovnog i nadasve socijalno osjetljivog gradonačelnika koji radi kao konj, ne ističe se nekom raskoši, bogatstvom i luksuzom. Malo tko bi se nadao da će u skromnoj vikendici gomilati tako snobovske eksponate kao što su umjetničke slike.
Najmanje bi to očekivali njegovi birači.
Nekada su se kolekcijama umjetnina ponosili liječnici, sveučilišni profesori, akademici, diplomati, profinjeni kolekcionari koji su cijeli život sve podredili tome da se domognu nekog starog Bukovca. A sada smo došli do toga da ih Bandić trpa u vikendicu.
Tko zna, možda su mu, kao nadasve praktičnom čovjeku, dobro poslužili kao darovi na svadbama. Ili ih je šakom i kapom dijelio na krstitkama, kao kum stotinama male djece.
Ili ih je ljubomorno skrivao od javnosti, kao samozatajni i pasionirani, a time pomalo i osebujni, ljubitelj umjetnina koji je želio taj svoj hobi ostaviti samo za sebe. Neki se igraju vlakićima, neki češljaju preparirane medvjede, a Bandić se od nagomilanog stresa opušta tako što gleda umjetničke slike. Sigurno ih zbog toga nije prijavio u imovinskoj kartici. Da se ne bi otkrio taj njegov snobovski hobi.
On je ipak čovjek iz naroda, a ne neki tamo elitist kao Vidošević. Ili "sirovina" kao Kerum koji svoj Maybach parkira u dućan svima pred nosom da svi vide koji je on baja. Teško je zamisliti što bi taj mogao sakriti u vikendici.
Osim gela za kosu.
Kopanje po pećinama
Uglavnom, nitko ne može predvidjeti što bi se još moglo otkriti u ovoj istrazi koja se, po ustaljenom hrvatskom običaju, pretvorila u kopanje po alibabinim pećinama. Već se piše o tome da je Bandić kupio cijeli penthaus u Bužanovoj ulici koji je spojen unutarnjim vratima, premda je formalno podijeljen na njega i njegova brata koji živi u Njemačkoj. Čak i tu se spominje tajni prolaz.
No, kad je već tako, domaća javnost može makar biti ponosna zbog činjenice da tako istaknuti uhićenici, osumnjičenici, optuženici, pa i osuđenici u Hrvatskoj skupljaju tako profinjene stvari. Ne trpaju eure u madrace, ne zakopavaju zlatnike pod šljivu, ne kupuju dvorce na Sljemenu, nego zasipaju svoje pećine umjetničkim djelima.
To ipak nešto govori o naciji poharanoj korupcijom. Možda su bivši premijer, gradonačelnik metropole, predsjednik uprave velike kompanije i šef Gospodarske komore zaglavili u pritvoru, ali su barem pokazali da imaju ukusa. Na diku narodu kojeg predstavljaju.
Kako je krenulo, ne bi bilo čudno kad bi ta spoznaja Milanu Bandiću otvorila put prema novim biračima, ne samo onima s periferije, nego i onima iz centra metropole.
