Danas buja vrijeme velikih govornika i ˝samopomoćnih˝ stručnjaka. Svi su nekakvi life coachevi. Čitaju se knjige, slušaju se prezentacije. Čak je i Danijela Martinović počela držati inspirativne govore. Svi su u nekakvoj depresiji. Ne onoj kliničkoj. O njoj stvarno nisam kvalificiran pričati, za nju se treba obratiti Pernaru. On je u šumi.

Mi danas svakako loše raspoloženje zovemo depresijom. E, o toj i takvoj depresiji želim pričati jer se o njoj da pričati. To dokazuju i svi nabrojani. Zapravo je sve toliko jednostavno da postaje komplicirano jer kad je nešto u životu jednostavno onda ni sami ne možemo vjerovati da je jednostavno pa tražimo sve moguće teorije i objašnjenja zašto je nešto jednostavno pa to postane komplicirano. Nešto kao ova rečenica.

Još veća glupost je opravdanje zašto to činimo, a to je da ne zamaramo druge. Najbanalniji primjer zašto to ne treba raditi je sljedeći: Imaš pipu kroz koju voda curi kap po kap. Svaka kap je toliko mala i beznačajna da samo ispari ili je upije zemlja. Ali ako ispod pipe staviš kantu ta kap više neće samo tako nestati nego će se spojiti s drugim kapima i kanta će postajati sve teža, a u jednom trenutku će se i preliti. Tako je isto i sa problemima ili još bolje ˝problemima˝.

Svi oni sitni naoko beznačajni problemi, ako ih ne rješavamo, polako se gomilaju. I onda od vedre i pozitivne osobe polako postajete kanta za smeće koja skuplja samo otpatke od života. U tom trenu niste dobri sebi, a bome niti ikome oko vas. Ti sitni problemi često nastaju jer ne želite zamarati ljude oko sebe ili se bojite da bi se ljudi oko vas mogli uvrijediti ako budete potpuno iskreni prema njima. Da, iskrenost je isto gadna stvar. Ustvari gadna je ako se okružite ljudima koji na nju nisu spremni. Ako ste okruženi ljudima koje ne želite zamarati i koji se vrijeđaju na iskrenost, možda je vrijeme da se zapitate jeste li okruženi dobrim ljudima?

Koja je poanta imati ˝bliske˝ ljude ako pred njima trebate glumiti. Cijeli život je gluma. Stalno nešto moramo glumiti. Ali gluma bi trebala biti ograničena samo na one ˝nebitne˝ ljude u našim životima.

Možda baš u bijegu zapnete na onog nekog novog bitnog pred kojim možete biti ono što jeste. Totalno smo ovisni o nekakvim prihvaćanju okoline. Toliko se bojimo biti sami. Svi se bojimo. Čak i oni koji misle da se ne boje, zapravo se boje. Ružno je biti sam. Ali od tog straha često zanemarujemo činjenicu da nam to toliko željeno prihvaćanje treba donijeti sreću, a ne samo broj ljudi kojima smo okruženi. Brojevi su nebitni, dođu i odu. Pravi ljudi su tu da ostanu. Izbacite brojeve. A brojevi su i svi oni izvan tog kruga najbližih ljudi.

To su svi oni koji neke stvari ne razumiju i nikada neće razumjeti, ali su svejedno prvi kada treba osuđivati. To su oni ljudi zbog kojih masu stvari u životu niste napravili ili poduzeli zbog onog ˝što će ljudi reći?˝. Život je stvarno opako kratak. Ekstremno kratak za to da sami sebi ne ostvarimo sve što nam je u mogućnosti ostvariti. Ako nešto istinski želimo i znamo da to možemo ostvariti, a koči nas samo mišljenje tih nebitnih faktora onda se nema o čemu razmišljati – to treba napraviti. Ako prođe kako smo zamislili – savršeno. Ako ne prođe – okružili smo se s ljudima s kojima to možemo podijeliti i opet je sve dobro.

Dakle, za kvalitetniji život je potrebno tako malo stavki. Prestati držati sve u sebi. Milijun "problema" nestane kad ih na glas izrečemo sami sebi, a kamoli nekome tko će nam uživo moći reći da smo glupi.

Čisto i maksimalno sebično udovoljavanje vlastitim željama nije i ne bi trebala biti apsolutno nikakva drama. Ako sam ja sretan, sretni su i svi oko mene. Ako sam ja nesretan, vučem sve oko sebe na tamnu stranu.

A nisam Darth Vader.

Želim vam ugodan ostatak razmišljanja...

O autoru:

Volim pisanje, fotografiju, pjesmu, 'sve što vole mladi'... Svoje misli često pretočim u tekst i nadam se da će se dio tih misli svidjeti i vama koji ih čitate... 

Pratiti me možete na Facebooku i na Instagramu.