Ako ne oprostimo, ostajemo zauvijek zarobljeni u prošlosti

Mogu ti oprostiti, ali nikad neću zaboraviti – rečenica je to koju smo sigurno bezbroj puta ponovili ili čuli od dragih ljudi u životu, pri čemu nismo ni svjesni koliko štete onaj tko ju izgovara može imati. Naime, iako nam se čini da odluke donosimo svojom voljom, na racionalnoj razini, one su često u velikoj mjeri uvjetovane onime što smo skupili na podsvjesnoj razini, odnosno emocijama koje smo povezali s nekim događajem ili situacijom.

I kada vidimo nekog čovjeka kojemu smo oprostili – unaprijed definiravši da će to biti bez zaborava – javljaju se iste one emocije koje smo doživjeli kada nas je ta osoba povrijedila. I koliko god vjerovali da je to što smo nakon 10 godina napokon počeli razgovarati s nekadašnjim prijateljem, ili članom obitelji, znak da smo napravili korak naprijed, često nije tako: negdje duboko u nama još uvijek caruju negativne emocije koje sprečavaju da se taj odnos razvije u ono što bi mogao biti. 


Ljudi misle da su slobodni, da sami odlučuju, no njima zapravo upravljaju snažne emocije potisnute u podsvijest, pa čovjek često ni sam ne zna zašto se ponaša na određeni način i u čemu je problem, napominje energoterapeut Ivan Modrušan, koji je izdao i knjigu “Kako oprostiti”.

Umjesto da oprostimo, češće biramo liniju manjeg otpora. Tako se, na primjer, možemo odmaknuti od čovjeka koji nas je povrijedio, primjerice kad preselimo u drugi grad nakon razvoda od partnera, kako bismo ga što manje sretali, i čini nam se da smo time sve riješili, no ipak nije tako.

Ponekad se držimo one: “Zašto bih oprostio ako mi se čovjek koji me povrijedio nije niti ispričao”, jer to znači da nije uvidio svoje greške i da mu nije ni žao, što zapravo nije važno. Ili toga da jednostavno moramo “očistiti“ svoj život od negativnih ljudi, što je samo zaobilaženje suštine. Naime, sve to privremeno može biti dobar način da se odmaknemo od negativnih emocija, no gorčina koju smo “pokupili” u nekom odnosu ne nestaje.

Može isplivati na površinu kad se najmanje nadamo i prilično štetiti ako ne postanemo svjesni da je opraštanje vrlo važno zbog – nas samih. Dok god živimo ulogu povrijeđene žrtve, to je loše za nas i naše emocije. Ne radi se, dakle, o tome hoćete li oprostiti nekome tko niti ne uviđa koliko se ružno ponio prema vama i ne želi vam se ispričati, nego o tome hoćete li sebe i svoju podsvijest osloboditi gorčine i negativnih emocija koje nosite u sebi.

Bez praštanja smo zaglavljeni u prošlosti. Sve dok odbijamo oprostiti, nosimo uteg ljutnje, depresije i straha, te boli koja se može javiti svaki puta kad sretnemo osobu koja nas je povrijedila, ali i nekoga tko se ponaša slično. Tada je velika vjerojatnost da ćemo stare rane i bolne emocije proživljavati iz dana u dan. Tek kad se oslobodimo emocija koje vučemo od tih negativnih događaja možemo punim plućima živjeti u sadašnjosti i zakoračiti u budućnost. Prošlost će tada postati samo lekcija koju smo jednom naučili i krenuli dalje.

Korak u budućnosti
 

Mnogi su vrlo strogi prema sebi i godinama žive zarobljeni u negativnim emocijama zbog vlastitih pogrešaka, zbog kojih često propuštaju životne prilike. Primjerice, nešto što smo učinili mladi, otkačeni i bez briga i pameti, danas osuđujemo s odgovornije pozicije. Također, kad bismo prihvatili činjenicu da je prošlost – prošlost, odnosno nešto što ne možemo promijeniti, ma koliko sada razmišljali ili se “žderali” oko toga, lakše bismo prihvatili ono što se dogodilo. A prihvaćanje će olakšati iscijeljenje i oprost. Ako se već mučite nekim stvarima, pokušajte proanalizirati što biste danas učinili drugačije da se možete vratiti u ono vrijeme i one okolnosti i zapišite to. Na taj način, zapravo, učimo na greškama.

Odlučite se za dobro

Što se dulje zaokupljate bolnim osjećajima, to im više dajete na važnosti, a onome tko vas je povrijedio moć nad sobom. 

Utezi podsvijesti

Dok god živimo ulogu povrijeđene žrtve, to je loše za nas i naše emocije. Podsvijest treba osloboditi gorčine i ljutnje koje skrivamo i krenuti dalje