To što sam odgojila predivnog sina moj je najveći uspjeh, bilo je i suza, ali to se prebrodi, priča Abrus. S bivšim suprugom se nikad nije posvađala i Luka nije osjetio netrpeljivost
Abrus: Razvod me zabolio, ali odlučila sam sama odgojiti sina
Naravno da je i u mojem životu bilo suza, nitko bez ožiljaka ne prođe kroz život. Moj sin Luka imao je samo godinu dana kad sam se razvela, i to je bio najteži trenutak u mojem životu, kaže Nada Abrus.
S bivšim suprugom se nikad nije posvađala, brak je završio bez grubih riječi, a Luka nije osjetio netrpeljivost.
Nada kaže da je shvatila kako njezin brak više nema smisla pa je preuzela odgovornost da kao samohrana majka odgoji sina. U tome je uspjela uz pomoć njezine majke. Kad bi išla raditi, priča glumica, znala je da joj je dijete u sigurnim rukama.
- Odgojila sam predivnog sina i to je moj najveći uspjeh, jedina prava životna nagrada – kaže Abrus.
Sve druge nedaće glumica je prebrodila s lakoćom. Kao jedan od težih životnih trenutaka pamti kad su joj javili da joj je umrla baka, a Nada je istu večer trebala igrati veselu i dinamičnu ulogu. Srce joj je, kaže, plakalo. Pred zidom se našla i kad joj je mama bolovala. Veći dio života borila se da se majka izvuče, a često, priča, nije znala što dalje, koju terapiju prihvatiti, kako joj pomoći, kamo otići.
- I uvijek bi se pojavio neki doktor, neka informacija, nešto što bi pokazalo kako dalje. Bilo je toga i u poslu, dođe do zastoja, posebice kod glumica, jer što smo starije, manje nas trebaju. I u takvim promišljanjima uvijek zazvoni telefon, ponudi se uloga, dođe vrijeme koje te nosi dalje - kaže glumica. Smatra da uvijek treba pozitivno misliti, vjerovati da će sutra biti lakše. Uvjerila se da se u kriznim životnim periodima netko pojavi, ni s čim izazvan.
- I pomogne ti kad je to najpotrebnije. Božanstveno je živjeti jer nikad ne znaš što nosi sljedeće jutro - kaže.
Glumica kazališta Komedija danas je u mirovini, no i dalje igra predstave, pršti energijom i zaraznim smijehom. Glumom se inficirala kao djevojčica kad je igrala predstave u dvorištu i sebi redovito dodjeljivala glavne uloge. Igrom slučaja Lordan Zafranović došao je u Split, tražio je glumicu za film “Nedjelja”.
- U Kino klubu je vidio moje fotografije, pozvao me na probno snimanje i isti dan pred večer javio mi da sam dobila glavnu ulogu. Moj prvi ugovor te 1968. godine potpisala je mama. Smatrala je da me ne treba kočiti. Imala je povjerenja u mene, što je podloga svakog zdravog odrastanja. Odradila sam to snimanje, pa su krenuli intervjui, a bila sam još srednjoškolka koja se drži maminih skuta. Svaki dan mi je donosila obroke na snimanje, da se onako štrkljava ne razbolim - govori Nada.
Godinu dana kasnije kao Mara Metlica igrala je u “Našem malom mistu”. Velikani jugoslavenskoga glumišta nosili su je kao kap vode na dlanu.
Nakon “Nedjelje” i “Našeg malog mista” snimila je nekoliko kratkih filmova, jedan i za Nijemce, a potom izjavila da se želi baviti manekenstvom. Ponude su odmah uredale.
Nije joj bilo teško othrvati se raznim porocima, izazovima koji se danas vežu uz manekenstvo jer ih tad, kaže, nije bilo. Radila je i razmišljala kako će se preseliti u Zagreb i početi studirati. U dva mjeseca nosila je 58 revija, svaki dan u drugom gradu. S motociklima je s ostalim ljepoticama ulazila u gradove. Tako su se tad reklamirali revija i nastupi pjevačkih zvijezda. Svega je, kaže, bilo, ali ne i današnjih poroka.
Bez nemoralnih ponuda
- Nikad mi nitko nije dao nemoralnu ponudu, a riječ ‘sponzoruša’ tad nije postojala - kaže.
Bez završene srednje škole upisala je Akademiju dramskih umjetnosti. No uvjet da upiše drugi semestar bio je matura, pa je i to odradila već prvih mjeseci studiranja. Još nije ni odahnula, a već se pojavio novi problem, od čega će živjeti tijekom studija.
- Nije me imao tko školovati. Mama je otišla u mirovinu, a ja sam se dosjetila da se manekenstvom mogu školovati. Po dolasku u Zagreb nazvala sam modne kuće, nosila revije, snimala spotove, dobila stipendiju HNK Split i tako preživjela prve dvije godine - priča Nada.
Na prve dvije godine Akademije nije dopušten rad. Nadin mentor Joško Juvančić dopustio joj je da radi, ali nikako ne u Zagrebu. Nakon druge godine počela je glumiti u zagrebačkom HNK Zagreb, ITD-u, Komediji, na Dubrovačkim ljetnim igrama, Splitskom ljetu...
Zbog ljubavi spram svojeg posla odbila je sve pozive da karijeru nastavi u inozemstvu. Bilo je, priznaje, ponuda još na Akademiji, a mogla je i studij nastaviti u Ženevi. Holivudski reflektori ni tad joj se nisu činili privlačnima.
- Nikad nisam sanjala o odlasku vani. Htjela sam sve zaslužiti svojim radom, bez ičije pomoći, a vani bez podrške nekoga ne možeš uspjeti - kaže Nada.
Vitku figuru održava jogom
Glumica i u sedmom desetljeću plijeni osmijehom i ljepotom. Bavi se sportom koji joj daje psihičku stabilnost. Voli jogu, zumbu, hodanje i dizanje utega.
- Moji izvori pozitivne energije svode se na sport i pozitivno gledanje na svijet - kaže.
Još igra stare predstave u Komediji”, a posebno se raduje jesenskoj premijeri “Vesele udovice” Opere BB.