Izgubila sam sina prije godinu i pol. imao je 17 i pol god., nesretan slučaj. ne znam dali je gore bilo na početku, ili sada...sve što vrijeme odmiče, teže je, postaješ svjesniji. Strašno je kada izgubiš dijete, blisku osobu...nismo svi isti, ne nosimo se jednako sa istim situacijama.Netko lakše, netko teže, netko nikako.. meni strašno smetaju pitanja, kako si, bit će s vremenom lakše, moraš naprijed...sve te ljude smatram bezosjećajnima...iskreno. povukla sam se, ne želim razgovarati, komentirati, slušati nikoga i ništa...samo par ljudi, i naravno moju kći. Ljudi mi govore, moraš radi kćerke, želi nasmijanu majku, itd....nabijaju mi grižnju savjesti....a liječnici su mi rekli da imam pravo na tugovanje, i da moja kći to razumije itd. Psihički, i fizički, zdravstveno...teško podnosim, sve mi se poremetilo. Ne znam što pametno reći...ali mislim i ja da je zagrljaj i šutnja dovoljna. Puno toga bih vam mmogla pisati, ali imam dojam da me nitko ne razumije i da svi od mene očekuju da se moram trgnuti i nastaviti živjeti...kako? dio mene je otišao. ne mogu to nikako prihvatiti...