Samo oni koji su prošli razvod znaju kako je to. Nitko drugi. I sama sam imala to iskustvo. Nakon gubitka najbližih osoba, to je najgora stvar u životu koja mi se desila. I nikada je neću preboljeti. Dala sam sve od sebe da se ne to ne desi, ali nisam uspjela, jer sam jedino ja to pokušavala..spasiti brak sa čovjekom kojeg sam voljela i 15 godina nakon razvoda i koji je otac mog jedinog djeteta.Ali, nije nikako išlo. Osim materijalnog, psihičkog, na kraju sam doživjela i fizičko maltretiranje. I prema djetetu je bio loš. Taj pakao je trajao dugo, dugo..Ali, na kraju kada sam se već bojala za vlastiti život, stavila sam par krpica u jednu vrećicu, uzela dijete u ruke i otišla. I ja i dijete smo se liječili. Psihičke traume bile su pregoleme. Nakon nekoliko godina, pokušali smo ponovo, ali tada je bilo još gore..Jako, jako sam pogriješila što sam pristala na novi početak, ali mislila sam ako ne pokušam, kajati ću se cijeli život. Ispalo je obrnuto, zbog tog novog početka sada se kajem i tako ću do kraja života. Psihičke traume nisu nikada prošle, iako je od razvoda prošlo 16 godina. Te rane na duši zauvijek ostaju. Da ne spominjem reakcije okoline, osude, sažalijevanje..i drugo. Tada sam saznala koji su moji "stvarni" prijatelji..a koji to samo glume. Ja sam dobila etiketu najblaže rečeno nevaljale žene, a on je ostao dobar i cijenjen čovjek. Ja sam u toj priči ispala negativka, a on je ispao žrtva. Tako je i dan danas. Ali, to me ne dira. Samo znam da sam svojim odlaskom spasila djetetov i svoj život. Samo, tu odluku sam donijela prekasno..trebala sam mnogo prije. Ne žalim za ničim, osim što to nisam napravila dok je dijete bilo manje da ne pamti tako ružne stvari. Nisam imala snage to učiniti na vrijeme. To je moja jedina krivica i propust.