Čitajući komentare,imam dojam da sam sa najdužim stažem u paničnom poremecaju...prošla sam tridesetu,a muku mucim sa paničnim napadajima 14 godina! U početku bili teško,iz čista mira,onaj osjećaj da ćeš puknuti,umisljanja,zamisljanja...prošla sve žive i nežive liječnike,pila brdo terapija(antidepresiva ,jer mi ništa drugo nisu pronašli)...ugl.danas pijem dvije vrste lijeka,ne prođe dan bez pet tableta,nitko nikada nebi pomislio da imam takav problem( bližnji znaju,a ovi drugi bi se veselili...selo moje malo)... imam predivnog sina,divnog supruga, kolege na poslu koji nemaju pojima o mom problemu te traže od mene savjete o stvarima i problemima ni sličnim ovim mojim napadajima i imam tablete koje me drže(bez njih nigdje)...naučila sam s time živjeti...pa dokle će Bog dati...ljudi,nedajte se...znam,tih par minuta za nas je cijela vječnost...ali samo hrabro...i znam da nije izlaz kljukati se tabletama,ali nakon toliko godina sa panikama,slusanje i isprobavanje svega i svačega neznam drugačije...