Davne 1912., prije točno 111 godina, Inesin je nono u mjestašcu Bregi otvorio malu oštariju s pogledom na gotovo cijeli Kvarnerski zaljev. Osim oštarije, poduzetni nono imao je stolariju, poštu, prodavaonicu hrane i mesnicu te je, kad je za to došlo vrijeme, svojoj djeci dao da biraju što žele naslijediti. Inesin je otac izabrao gostionicu.

Od tada, od nona i none, preko Inesinih roditelja, do Ines i njezina supruga Franje, ovaj su restoran vodile čak tri generacije obitelji, a kako sad stvari stoje, čini se da će obiteljski posao jednog dana prijeći i na četvrti naraštaj.

Ljubav prema poslu od malih nogu

Osim Ines i Franje, u njemu danas rade njezina sestra Mirjana i nećakinja Marina, a kad je gužva, u pomoć znaju priskočiti i sestrin suprug te još tri nećakinje: Martina, Patricia i Đuli, te njihovi muževi. A da je ovo uistinu pravi obiteljski posao, govori to što malu, ali itekako značajnu pomoć, ponekad čak pružaju i najmlađi članovi ove obitelji. I kad s tihim ponosom promatra njihove vrijedne ručice, Ines je gotovo nemoguće ne prisjetiti se i vlastitih skromnih početaka.

- Kao djevojčica od kakvih osam godina, uvijek sam za ocem nosila kruh, salatu, ma sve što je trebalo. I tako sad kćeri naše Marine i Martine, koje imaju sedam i četiri godine, uvijek gledaju gdje nam što treba i nose za nama čašu, kruh, salatu... To je super, neka uče od malih nogu i nadam se da će na taj način, baš poput mene, zavoljeti ovaj posao - kaže Ines. 

Jedan od najstarijih restorana na Kvarneru

Glavni specijalitet im je na početku poslovanja bilo pečeno i pohano pile, na koje su ljudi znali čekati u redovima i zbog čega je oštarija od milja dobila naziv "štacion od pilić".

Na samo pet kilometara od Opatije, otvoren gotovo sve dane u godini, restoran Kinkela danas u ponudi, uz pile, ima teletinu ispod peke, teleće koljenice, pečenu janjetinu, odojak s ražnja, domaće fuže, njoke, raviole, pljukance, šurlice s junećim gulašem, s četiri vrste sira, s kozicama, sa šparogama... Izbora koliko ti srce poželi, s terasom koja može primiti i do 150 gostiju, Ines je vlasnica jednog od najstarijih restorana na Kvarneru - a čini se i jednog od posjećenijih jer je vrlo lako moguće da bez rezervacije nećete uspjeti dobiti stol. 

- Sezona nam je predobra, dolazi nam puno Nijemaca, Austrijanaca, Danaca, Engleza i nešto Talijana. Ponekad gosti moraju pričekati stol, no nastojimo svima ugoditi. Kako bi doživjeli najbolji mogući ugođaj, svaki dan osim subote imamo živu muziku od 19 do 23, a restoran je otvoren do ponoći - ističe naša sugovornica. 

Više ovakvog sadržaja pročitajte u specijalu Kvaka24.

I bio to Nijemac, Talijan ili Englez, Ines uvijek voli porazgovarati s gostima nakon što pojedu.

- Znam ih pitati gdje su odsjeli, kako im je kod nas, je li apartman skup, lijep, kod koje obitelji su, kako se njima čini Opatija i slično. Znam im predložiti da posjete Brijune ili Plitvička jezera jer uvijek imam njihove prospekte u restoranu. Nijemci me često pitaju jesam li živjela u Njemačkoj jer vrlo dobro govorim jezik, a moj odgovor je uvijek: 'Ne, samo sam išla u ugostiteljsku školu u Opatiji, gdje sam savladala jezike sehr schön' - uz osmijeh nam prepričava Ines. 

Tradicije koje i dalje njeguju

Izuzev stranaca, restoran rado posjećuju domaći, a, kako nam naša sugovornica otkriva, mnogo je stalnih gostiju, zbog kojih Ines i njezina obitelj uspijevaju ostati otvoreni čak i zimi. Uz njih su također uspjeli progurati kroz koronu, kad su morali zatvoriti restoran i okrenuti se dostavama.

- Sestra i ja znale smo biti od osam ujutro do deset navečer u kuhinji, dok je suprug Franjo vozio u Rupu za 200 kuna, u Mošćeničku Dragu za 150, u Rijeku za 150... A sve to kako bismo barem malo zaradili, ali i kako nas naši gosti ne bi zaboravili. Isplatilo se, ostali su uz nas - kaže Ines pokazujući nam pritom fotografije mnogobrojnih svadbi, zlatnih pirova, krštenja i pričesti, koje je restoran Kinkela kroz godine rada pomogao uveličati svojim gostima. A koliko su samo vjerni neki gosti, govori i to što su ovdje svadbe znala slaviti dva, pa čak i tri koljena!

Ti stalni gosti, osim što vole slaviti i dobro pojesti, uživaju u nekim običajima koji su se zadržali još od Inesina none sve do danas. Primjerice, svake godine za Uskrs restoran Kinkela organizira turnir u briškuli i trešeti. Imaju i boćariju, gdje se igra svaki četvrtak, petak i nedjelju.

- Briškula i trešeta također se igraju svaki treći vikend u studenom. Igra se po starinski i zna se prijaviti i do 60 parova. Imamo čak i jedno društvo kartaša, koji dulje od 30 godina igraju svakog petka. Ima ih 16, znači uvijek imamo za njih spremna četiri stola - ističe naša sugovornica. 

Gosti su uvijek na prvome mjestu

Zato, kad god dođe prilika da iskažu zahvalnost za uspjeh i za današnje standarde netipično dugo poslovanje, Ines na prvo mjesto stavlja svoje vjerne goste. To je učinila i kad joj je Hrvatska obrtnička komora ove godine za njezin dugogodišnji uspješan rad i izniman doprinos razvoju hrvatskog obrtništva dodijelila svoje najviše priznanje - Statuu Zlatne ruke s poveljom.

- To je tako logično. Da nema naših gostiju, ne bi bilo ni ovih 111 godina, a ni Zlatnih ruku. Nagrada je to za mene, za moju familiju, ali i za cijeli naš kraj. Iskreno, u početku nisam bila svjesna što sam dobila. Tek kad su mi počele pristizati čestitke i buketi, shvatila sam koliko je ovo važno. Jedni naši stalni gosti i prijatelji čak su nam darovali fotografiju '111 god u jednoj slici', ispod koje je pisalo: 'Za puno godina vaše muke, došli ste do zlatne ruke' - govori za kraj ova vrijedna obrtnica.