10 dana Vijetnama: Kobra u vinu, smijeh i hrskavi škorpioni

Duh socijalizma i komunizma se osjeti pri prvom doticaju vijetnamskog tla. Službenici na carini mrkih lica odjeveni u siva strukirana odjela s kapicama nisu nam pravili probleme. S obzirom da 1000 kuna iznosi oko otprilike 3,5 milijuna donga, osjećali smo se kao milijunaši kada smo potrpali novce u džepove. Šok pri izlasku sa aerodroma je bio poprilično velik. Kiša je padala tako jako da je vode na pločniku bilo do koljena, vlaga u zraku je bila nepodnošljiva, a temperatura je debelo prelazila 30 celzijevaca. U jednoj sekundi smo bili mokri do kože, pokušavajući nagurati kofere veličine prosječnog Vijetnamca u prtljažnik nekog čudnog taksija. Vozač je tvrdio da zna gdje se nalazi naš hotel, no nije se baš snalazio. Nekoliko puta smo se vrtjeli u krug u najkaotičnijem mogućem prometu. Ostalo sam bez daha kad sam ugledao čovjeka kako na motoru bez kacige vozi dijete bez kacige i živu svinju, pa zatim trudna žena, također na motoru bez kacige vozi svoje dvoje djece, a bilo je i slučajeva gdje su se cijele obitelji vozile na motoru, sve začinjeno s prolomom oblaka. Nakon 40-ak minuta vožnje kroz osinjak, nekako smo našli hotel i zahvalili se vozaču. 

Hotel je bio uređen u klasičnom socijalističkom stilu, jednostavnog dizajna, tamnih i tmurnih boja s ozbiljnim osobljem. Ostavili smo stvari u sobi, zgrabili mapu grada s recepcije i krenuli u obližnju turističku agenciju naći se s gazdom Tamom s kojim smo se još iz Hrvatske čuli mailom. Naime, prilikom pregleda ponuda putovanja za Vijetnam iz Hrvatske činit će vam se da je to prilično skup sport, no ako samo malo prosurfate internetom to će se pokazati potpuno krivom informacijom. Nakon pregledanih ponuda našeg domaćina Tama odluka je pala. Idemo najprije na morsku stranu, a potom ćemo u planine. Sutradan ujutro krećemo u Halong Bay. Taksi kombi s još nekoliko putnika iz raznih dijelova svijeta nas je čekao ispred hotela. 

Nemogući promet

Jedna od stvari na koju se prilično teško naviknuti u Vijetnamu je promet. Prometna pravila možda i postoje, ali se svakako ignoriraju. Automobili i kombiji umjesto trube imaju pjesmu. Kod njih truba nema jedan ton nego zasvira čitavu melodiju. I svaki puta kada stisnu trubu ta melodija svira ponovo. Motora je najmanje 5 puta više nego automobila, a pravilo kojeg se drže je da nema pravila. Istovremeno se svi kreću u svim smjerovima, bez obzira na prometnog policajca ili crveno na semaforu. 

Fascinantni Halong Bay

Halong Bay je nacionalni park na popisu UNESCO-ve Svjetske kulturne baštine, a sastoji se od otprilike 1960 otoka i otočića. Na tim prostorima se snimao i jedan od nastavaka serijala o James Bondu "Sutra nikada ne umire". Taksi nas je ostavio kod mola gdje smo naišli na veliku gužvu starih "džunk" brodova i ljudi iz cijelog svijeta.

Ukrcali smo se na brod i zauzeli simpatičnu kabinu. Uz nas su veslale nasmiješene žene s velikim vijetnamskim šeširom na splavu koje su glumile trgovinu na vodi. Nakon par trenutaka, uz sudaranje i odguravanje okolnih brodova, otisnuli smo se prema brojnim otocima. Promet na moru nije ništa pristojniji od onoga na kopnu. Na prostranom brodu se nalazilo samo 5 kabina tako da smo se ubrzo sprijateljili s ostatkom putnika. Dok smo uživali u pogledu na okolne otoke, za ručak nas je dočekala velika količina rakova, jastoga i raznovrsnih školjki.  

Plutajuća sela i špilje unutar otoka 

Područje Halong Bay-a ima oko 1600 stanovnika koji žive u plutajućim selima, a bave se ribarstvom i uzgojem morskog bilja. S broda smo se spustili u kajak i zaveslali prema pećinama i plitkim prolazima kojima se ulazi gotovo unutar otoka. Nakon par zaveslaja čini vam se kao da ste se našli unutar kratera vulkana ispunjenog vodom. Sami, usred ‘’jezera’’ okruženog visokim stijenama, s kristalno zelenim morem ispod vas, čini se da vam više ništa ne treba. Osim možda boce pitke vode koju smo zaboravili ponijeti na naš mali izlet kajakom. 

Nedostatak pitke vode nas je požurio da krenemo u upoznavanje lokalnih ljudi. Zaveslali smo nekoliko stotina metara dalje i došli do obližnjeg plutajućeg sela. Selo se nalazi na moru, sastavljeno je od nekoliko splavi, a sredinu naselja čini plutajuća škola. Uljudni domaćini mahanjem su nas pozivali da doveslamo do njih. Privezali smo kajak za njihovu splav, a oni su nas poveli u razgledavanje njihovih plutajućih 50-ak kvadrata stambenog i poslovnog prostora. Prostorija u kojoj spavaju je jedna prostorija napravljena od nekoliko komada iverice, a ‘’terasa’’ im se sastoji od nekoliko mreža u kojoj drže ulovljene ribe i rakove koje nude na prodaju. 

Nismo se baš uspjeli s njima sporazumjeti, ali smo shvatili da nam pokušavaju prodati morske plodove kada su ih klinci počeli vaditi rukama i pokazivati koliko su veliki. Kako u sobi na brodu nismo imali roštilj, a imali smo osiguranu izvrsnu hranu, kupili smo nekoliko boca vode i zaželjeli im sreću u ribolovu. Večer smo proveli ispijajući bocu vina i skakajući s broda u more, pokušavajući izbjeći najveće meduze ikada. 

Sjever Vijetnama, obilne kiše i 10-satna vožnja

Nakon nekoliko dana krstarenja došlo je vrijeme da krenemo na sjever Vijetnama koji graniči s Kinom. Organiziranim prijevozom smo se vratili do Hanoia gdje smo na glavnom željezničkom kolodvoru lovili vlak za Lao Cai, sjevernoistočnu provinciju koja graniči sa kineskom Yunnan provincijom. Desetosatna noćna vožnja Viet Nam Expressom prošla je mirno. No, do jutra nismo znali hoćemo li stići na konačno odredište. Naime, uslijed obilnih kiša dio pruge se zna poplaviti i vlak ne može stići u Lao Cai nego samo do polovice puta, a ostatak se mora proći autobusom. 

Na sreću, ubrzo nakon svitanja smo bili u Lao Cai. S više od 20 etničkih grupa koje nastanjuju područje, Lao Cai je mjesto u kojem se pretapaju kultura i povijest. Među njima su najprimjetniji pripadnici naroda H’mong, koji će vas dočekati pri samom ulazu u grad Sa Pa. Tek kada su Francuzi kasnih 1880-ih otkrili grad, Sa Pa se počela pojavljivati na nacionalnim kartama Vijetnama. Vjeruje se da su pripadnici plemena H’mong, Yao, Tay i Giay bili prvi žitelji na tom području.

Većina pripadnika etničkih manjina bavi se poljoprivredom i uzgajanjem riže. Provincija Lao Cai, u koju spada i Sa Pa je jedna od dvije najsiromašnije provincije Vijetnama. Nakon burne povijesti, Lao Cai provincija se tek nakon 1993. godine potpuno otvorila turističkim posjetima. Smjestili smo se u predivnu hotelsku sobu s terasom s koje je pogled pucao na obližnje planinske vrhove, od kojih je najpoznatiji Phan Xi Pang, najviši vrh Indokine, visok 3.143 m. Nakon ručka nas je dočekao naš novi lokalni vodič imenom Viet s kojim smo krenuli u obilazak obližnjih sela Cat Cat i Sin Chai gdje smo imali priliku vidjeti kako pripadnici plemena H’mong proizvode odjeću od indijske konoplje. Zelene terase rižinih polja i maleni vodopadi koji jednostavno presjecaju ceste su nas okruživali tokom cijelog našeg trekinga do obližnjih sela. Djeca se igraju tako da su si napravila aquagan od otvorenih odvodnih cijevi. Pokoji bivol u prolazu častio nas je znatiželjnim pogledima. Unatoč materijalnoj neimaštini, pripadnicima naroda H’mong smijeha ne nedostaje. 

Vina s kobrama za uzburkani libido

Na povratku u hotel svratili smo na tržnicu u Sa Pa-i gdje smo kupili nekoliko boca rižinog vina s pravim kobrama unutar boce. Trgovac nas s punim žarom uvjerava da je to piće samo za muškarce, i to one oženjene jer nakon što se popije nekoliko čašica, libido raste do neslućenih razmjera. A to bi, razumije se, bilo neprimjereno za muškarca koji nije u stabilnoj vezi. Jedan od specijaliteta kojim nas je nudio je bilo zmijino srce. Naime, u Vijetnamu je jedan od specijaliteta zmijina krv u čašici te njeno još uvijek kucajuće srce, svježe izvađeno. Unatoč izvrsnoj deliciji, oduprli smo se pozivu pazeći na liniju. Noć smo proveli u malom baru, ispijajući izvrsna vijetnamska piva u društvu ostalih putnika, prepričavajući dogodovštine iz raznih krajeva svijeta. Nakon doručka, Viet nas je čekao ispred hotela. Krenuli smo u trekking dug 2 dana prema selu Tavan. 

Druženje s "lokalcima" - od gostoljubivosti do "hrvatske sretne vode"

Čim smo izašli iz hotela primjetili smo nekolicinu H’mong žena. Čekaju ispred hotela turiste koje kreću na trekking prema Tavanu. Za nama su krenule, kako smo kasnije ustanovili, Zu i Me. Pratile su nas tokom cijelog puta od nekoliko desetaka kilometara hoda, da bi ponudile da od njih kupimo neku sitnicu poput narukvice ili ogrlice. Mislim da ih rijetko tko odbije. Putem nailazimo na nevjerojatne prizore prirode, prelazimo preko drvenih visećih mostova pokraj kojih se prostire pokoje polje indijske konoplje. Mali slapovi koji presjecaju ceste dolaze kao izvrsno prirodno osvježenje od vrućine. Predvečer stižemo do domaćina u selu Tavan koji nas ugošćuje tu večer. Ulazimo u njegovu kuću gdje glavnu prostoriju čini prostrani visoki središnji prostor ispunjen brojnim državnim priznanjima uzornog građanina. Naš domaćin nas vrlo srdačno prima i upoznaje sa ostatkom obitelji.

Vodi nas na kat, odnosno galeriju da odložimo stvari i pokazuje nam gdje ćemo spavati. Ovu noć ćemo prenoćiti na madracu koji se nalazi na drvenom podu, a pokraj nas se nalazi odlagalište od nekoliko kila kukuruza u zrnu. Vraćamo se u prizemlje gdje nas upoznaje sa ženom koja nam sprema večeru paleći vatru na podu prostorije okružena zidom od slame. Nakon jedne od najboljih večera koje smo jeli, nastavljamo druženje s domaćinima igranjem igre sing or drink. Karte se slažu po veličini od najmanje do najveće, s tim da onaj tko ispusti zadnju kartu mora položiti ruku na stol. Na njegovu ruku ostali moraju položiti svoju ruku, a onaj koji to učini posljednji mora birati da li će pjevati ili piti. Većina je birala ispijanje rižinog vina, a nakon što se atmosfera ugrijala, mi smo izvadili adut iz ruke i ponudili "croatian happy water" odnosno domaću travaricu. Vijetnamci, kao i većina naroda iz jugoistočne Azije nisu baš otporni na alkohol, tako da su nakon nekoliko čašica pokušavali pričati hrvatski, što je izazivalo salve smijeha.   

Kupanje u planinskoj rijeci i čarobni Hanoi

Pošto Tavan selo nije imalo vodovod nego je izvorna planinska voda služila kao tuš, odlučili smo se okupati u obližnjoj rijeci. Nakon okrepljujućeg doručka, oprostili smo se od naših srdačnih domaćina i krenuli na trekking natrag prema gradu Sa Pa. Nakon što smo se oprostili od Sa Pe, sjeli smo na noćni vlak za Hanoi. Nakon povratka u kaotični promet krenuli smo u razgledavanje grada. 

Hanoi je grad na nekoliko jezera, a svakako najpoznatiji spomenik koji se tamo može posjetiti je mauzolej Ho Chi Minha. Mauzolej se nalazi na istom mjestu gdje je Ho Chi Minh pročitao Deklaraciju nezavisnosti 1945. Napravljen je po uzoru na Lenjinov mauzolej u Moskvi. Strogo je čuvan i da bi se ušlo unutra moraju se poštovati stroga pravila. Ulazi se u redu po dvoje, prije ulaska se moraju odložiti sve osobne stvari, čak i torbica sa svim dokumentima. Kada se uđe unutar mauzoleja nema nikakvog zaustavljanja ni pričanja, jedino što se smije je proći pored tijela Ho Chi Minha i izaći van. Nakon napornog razgledavanja grada na preko 35 stupnjeva, pravi način za provesti zadnju noć u Hanoiju je bio odlazak na pivo i to s domaćinima. Najbolje mjesto za to bio je lokalni kafić gdje se gledala prijeteljska nogometna utakmica Vijetnam - Brazil. Uz veliko pivo u boci od 0,633l za točno, vjerovali ili ne, 3 kune, ljubazna konobarica nam je ponudila grickalice. Ali ne onakve na kakve smo navikli u Hrvatskoj, nego grickalice od svježe prženih škorpiona. 

Bilo je to deset nezaboravnih dana u Vijetnamu. Unatoč povijesti kakvu je imao, zemlja je potpuno otvorena za turiste, s gostoljubivim ljudima, prekrasnom prirodom i izvrsnom hranom i može zadovoljiti i najzahtjevnije ljubitelje putovanja.