Dobra večer, dame i gospodo, dobro došli na utakmicu Lige prvaka između Dinama i Reala na Stadion Slavena Zambate!
Hoćemo li ikada to doživjeti, nitko ne zna. Ali da bismo trebali - e, to svakako.
Ma nije u pitanju samo Zambata, Dinamo i hrvatski nogomet podarili su takve igračine svjetske klase da ne bi bilo nezasluženo da bilo tko od njih da ime stadionu. I doista zvuči zapanjujuće da velikani poput Dražana Jerkovića, Vlatka Markovića, Frane Matošića, Vladimira Beare, Jurice Jerkovića... imaju tek svoj kutak, neku fotografiju u unutrašnjosti stadiona, koja nije baš dostupna svima i uvijek na oku. A stadioni nam nose imena kvartova (Maksimir, Poljud, Kantrida, Rujevica, Gradski vrt...) ili još gore - naziv Gradski stadion. Bezveze.
Ne, maksimirski stadion ovakav kakav je danas ne zaslužuje ni da postoji i ugošćuje ikakve događaje, a kamoli nosi ime Slavena Zambate. Ali neće vječno ostati takav.
Cibona je dvoranu nazvala po Draženu Petroviću, Zadar po Krešimiru Ćosiću. Od nogometnih prvoligaša taj su korak napravili samo Istra i Slaven Belupo. Svaka čast. Ivan Kušek Apaš i Aldo Drosina tako će se zauvijek spominjati, stadioni u Koprivnici i Puli podsjećat će tko su najveći nogometaši koji su ikad igrali u tim gradovima.
Dinamo i Hajduk nisu otišli dalje od akademije (Luka Kaliterna), memorijalnog turnira (Mladen Ramljak) i pomoćnog terena (Hitrec-Kacijan). Hajde, i to je nešto. Ali kome čuvaju ono glavno? Ono mjesto koje diljem svijeta (barem stadioni koji ne moraju nositi ime sponzora) imaju Giuseppe Meazza, Ferenc Puskas, Johan Cruijff, Santiago Bernabeu, Valerij Lobanovski, Rajko Mitić..., za koga čuvaju naziv stadiona?
Da, to je način kako se prenose sjećanja, kako legende ostaju žive. Generacija koja ih je gledala prirodno nestaje, a od zaborava ih mogu spasiti samo takve počasti.
Bjeličine trupe prije dvije godine srušile su mit o europskom proljeću, možda jednog dana Dinamo opet osvoji i europski trofej, ali ti dečki iz 1967. ne smiju pasti u zaborav. To je posao kluba. Da sve generacije navijača znaju kakva je hobotnica na golu bio Škorić, kakav strijelac Rora, kakav španer Belin, kako je u finalu gol zabio mladi Čerček, a kakav je boem neslućenog talenta bio Lamza. I da je svima njima kapetan bio Slaven Zambata. Kapetan najveće Dinamove generacije, koja je hrvatskom nogometu donijela jedini europski trofej.
Legenda, ona prava, s velikim L.
- Obožavam ploče, a slušam Franka Sinatru, zarazio sam njime Škorića, Belina, Brauna... - pričao je Zambi.
On je Dinamov Sinatra. Koji zaslužuje ne bistu, ne naziv jedne tribine ili pomoćnog terena, nego da se po njemu zove Dinamov stadion!