Ne igramo dobro. Japanci nisu iskoristili sve naše slabosti, ali jesu Slovenci. Imamo dva boda iako smo mogli imati i samo jedan ili nijedan. A, realno, računali smo sva četiri nakon dvije utakmice.
Umjesto bodova, imamo puno problema. U obrani već tradicionalnih, najviše s nogama u sredini, u napadu bez Duvnjaka. Mislimo li ostati u realnoj šansi za četvrtfinale, Dagur Sigurdsson mora ih riješiti do srijede u 11 sati.
Već treći put ove godine igrat ćemo protiv Njemačke. Uz 23 obrane Dominika Kuzmanovića dobili smo ih na Europskom prvenstvu u siječnju, kada nije bilo važno ni jednima ni drugima, pa onda mjesec i pol kasnije u Hannoveru, drugi puta na njihovom terenu, kada su ulog bile Olimpijske igre. U Parizu su dobili Švedsku 30-27 pa se poigrali s Japancima (37-26), koji su se 40 minuta igrali s nama.
- Zasad su najveće iznenađenje. Djeluju puno bolje nego u prošle dvije utakmice s nama, zaista super igraju - kaže Zvonimir Srna.
Alfred Gislason nije puno mijenjao taj tim, osim što mu je priključio Marka Grgića (20). Ime i prezime je hrvatsko, kao i korijeni jer je tata Goran bio hrvatski reprezentativac 26 puta. Grgić je igrao u Zagrebu krajem 90-ih, a veliki dio u Njemačkoj, gdje se i rodio mali Marko i progovorio njemački kao materinji jezik. Hrvatski, nažalost, nikako iako su Grgići jednu godinu živjeli u Zagrebu, dok se nisu vratili u Saarlouis gdje je tata Danijel igrao do 2014. i gdje je Marko napravio prve rukometne korake.
Danas je u bundesligašu Eisenachu u kojem je ove sezone zabio 100 golova i to nije promaklo Gislasonu da nakon 25 godina pozove igrača iz tog kluba u reprezentaciju. Prvi puta u svibnju za prijateljsku utakmicu protiv Švedske i toliko mu se dopao da ga je uvrstio i za Pariz za koji je bilo samo 14 mjesta. Rekao je Gislason da nijedan lijevi vanjski među Nijemcima nije odigrao bolju sezonu.
- Zaista ne vjerujem kako se sve brzo razvilo u nekoliko mjeseci. Ovo je ostvarenje sna, a tek kada bih postao olimpijski pobjednik - sanjari Grgić, koji može igrati i lijevog i srednjeg vanjskog, uz obranu na svim pozicijama.
- Rukomet mi je u krvi. I otac i majka igrali su rukomet, no nisu me prisiljavali u ovaj sport. Moj polubrat Tom više je utjecao na mene jer mi je bio i trener godinama u mlađim kategorijama. Bolje se osjećam na lijevom vanjskom, no nisam poput drugih 20-godišnjaka, smiren sam, ne vode me toliko emocije.
Je li bilo poziva iz Hrvatske?
- Ne sjećam se da su se raspitivali u Hrvatskoj za mene. I prije sam rekao da bih uvijek želio igrati za Njemačku. Ne govorim ni hrvatski jezik, odrastao sam u Njemačkoj i osjećam da ovdje pripadam. Bila je to jednostavna odluka.