Marko Zeljko, orilo se Zagrebačkim boksačkim centrom na Velesajmu tijekom finala Prvenstva Hrvatske u kategoriji velter (-69 kg), u kojoj je Sesvećanin odlukom sudaca svladao Matu Rudana iz splitskog kluba Pit Bull.
Nakon borbe imao je snage za izvesti svoj specijalitet, salto. U publici su glasni bili njegovi prijatelji, većinom iz Osijeka jer Marko (24) je član Metalca.
Odnio je nagradu i za najboljeg boksača na prvenstvu. Bio je prvak Hrvatske u svim dobnim uzrastima, od mlađih kadeta, kadeta, juniora i seniora, sad već četvrti put.
- Publika me stalno prati, u zadnjih deset godina imam najveću publiku u hrvatskom boksu. To svi znaju - govorio je Marko nekoliko minuta nakon što je osvojio zlato, još uspuhan i mokar kao čep.
Boksači amateri ne mogu preživjeti od premija, moraju pronaći novac okolnim putem. Marko je tu imao svesrdnu pomoć brata.
- Tu su prehrana, dodaci, proteini, a sve to sami financiramo. Brat drži pekarnicu sa suprugom i jako mi pomaže, on mi je glavni sponzor - kaže Marko, koji je i sam radio teške fizičke poslove:
- Završio sam školu za konobara, ne zato da konobarim nego da imam neku završenu školu. Uz konobarenje, snalazio sam se na baušteli. Nosio sam šutu, preštihavao nekom vrt za 300 kuna, kosio. To vam je život sportaša u Hrvatskoj, preživljavanje - rekao je i dodao:
- Kad napravite neki vrhunski rezultat, onda se svi pojave. A kad vam treba netko da vas dovede do tog rezultata, onda nigdje nikoga. I čak kad napravite neki dobar rezultat, u većini slučajeva to je samo tapšanje po ramenu i obećavanje nekih nerealnih stvari za koje znate da se neće ispuniti.
Od Sesveta, preko Osijeka, boksački put nastavlja u Solinu, u kampu braće Luke i Damira Plantića, također Sesvećana. Luki je Marko krizmani kum, a Damir je u nedjelju obranio titulu u kategoriji do 81 kilograma.
- Omogućili su mi džeparac, čovjek koji drži mesnicu dao mi je stan, svaki dan donosi mi domaća jaja, pršut, slaninu... Ljudi su me dolje sjajno ugostili i dali mi sve, stvarno su me držali kao kap vode na dlanu. Prije mjesec dana, kad sam došao tamo, nisam imao ambiciju uopće biti na prvenstvu. Trenirao sam 20 dana, došao tu na blef, rekao si “Što bude, bude” i, eto, ispalo je sjajno - kaže Zeljko.
U Solinu će se nastaviti razvijati i nakon još nekoliko velikih natjecanja u sljedećim godinama možda okušati u profesionalcima. Zlato je proslavio u Osijeku, s navijačima iz osječkog naselja Jug 2, koji su mu skandirali.
Otac mu je preminuo kad je imao 15 godina, a majka Marina najveća je kritičarka.
- Kad me svi hvale i grle, ona me smiri. Jednom mi je rekla: ‘Što je to bilo? Rad nogu nula bodova! Nisi uopće bacao serije udaraca! Ako tako misliš boksati, nemoj se više pojaviti u ringu!’. Netipično za majke, gleda svaki meč.
Kad je Marko prolazio kroz teško razdoblje, u kojem je razmišljao o odustajanju od boksa, presudile su riječi prijateljice Lucije.
- Jednom mi je rekla: ‘Marko, moraš boksati, nemoj odustati’. Odzvanjalo mi je to u glavi kad mi je bilo teško na treningu i kad sam htio izaći iz dvorane i zato sam ostao u boksu - zaključio je jedan od najtalentiranijih hrvatskih mladih boksača.