Znam da su ove scene šokantne za 70 posto zemaljske kugle, kod njih nema tog luksuza da budu zagrljeni i jedni pokraj drugih, da prisustvuju sportskim događajima, ali kod nas u regiji je to malo drugačije. Hvala Bogu, situacija je takva kakva jest, mi smo se malo bolje izborili nego oni.
Bubnuo je to Novakov brat Đorđe Đoković, direktor Adria Toura. Eh, kako to groteskno zvuči tri dana kasnije. Kao i Goranova izjava: "Đoković je vizionar, nismo ni svjesni koliko je napravio za hrvatski turizam."
POGLEDAJTE VIDEO: Korona party prije dolaska u Zadar
Da, doveo je najbolji svjetski tenisač nikad jače društvo u Zadar. Plemenite ideje: Sav ćemo novac dati u humanitarne svrhe, a mi ćemo malo igrati da se održimo u formi, lijepo se podružiti... Baš onako po naški "Ne može nam nitko ništa, jači smo od sudbine".
I tako Nole poveo kolo, a teniska Hrvatska veselo uskočila u njega, svi od Ivaniševića, Čilića i Ćorića, do čelnika saveza, pa političara, estrade, do puka, navijača i razdragane dječice, koja su se družila s tenisačima na Kids' dayu. Obišli tenisači pola Zadra, nasmijani se slikali među narodom, igrali košarku, kupali se, plesali na koncertima...
A na tribinama s 9000 mjesta na nekim mečevima skoro sve puno! Ma čak su se mnogi i ismijavali u stilu: "Koliko ono piše u preporuci? Ma kakva trećina ili pola kapaciteta, to su samo priče da umirimo Capaka i društvo."
Eto, novac je - makar humanitarni - opet pobijedio. A mi smo pokazali koliko smo - neodgovorni. Srbija je, složili smo se, katastrofalno reagirala na pojavu korona virusa. Najprije ležerno u talijanskom stilu, onda pretjerano restriktivno uvođenjem policijskog sata nakon 18 sati, a onda su opet među prvima otvorili sva javna mjesta.
Broj zaraženih je buknuo, ali to ih nije spriječilo da održe izbore, a posljedice odluke da na derbi Partizana i Crvene zvezde puste 15.000 ljudi vide se sada: broj i dalje raste, a pozitivna su petorica nogometaša Zvezde.
I sad ekipa iz iste te Srbije u Hrvatsku donese spektakl, a mi brže-bolje zaboravimo naše junake Vilija Beroša i Krunoslava Capaka, prihvatimo srpsku ležernost kao istinu i eto ga. Da, donijeli su nam spektakl, ali donijeli su nam i koronu.
Prvi val Hrvatska je pobijedila s minimalnim posljedicama baš zato što smo vjerovali Berošu, Capaku, Alemki Markotić i slijedili smo upute naših stvarnih junaka. Pa zašto smo sad odjednom počeli više vjerovati - Novaku Đokoviću?!
Da, ima tu malo krivice i u inertnosti države. Jer od kad je krenulo prvo sportsko natjecanje, mjera se nije pridržavao valjda nitko. Na prvoj nogometnoj utakmici igrači i čelnici grlili su se, ljubili, pljuvali, zajedno tuširali... i nikome ništa. Ni packa. Pa su se otvorile i tribine. I opet svi na jednom mjestu, grupirani, pjevaju jedan uz drugoga, grle se i slave. Nemarno, baš kao što je u Italiji krenula cijela korona drama u Europi.
Zadarska opomena je velika. I pokazala je kako ipak nismo odgovorni. I da se trebamo vratiti par koraka unatrag: uvesti pravilo da nema publike, natjecanja u zatvorenom, a možda ni ikakvih. Pravilo, ne preporuku.
I da opet počnemo slušati stručnjake i vjerovati njima. A ne Đokoviću.