Trener Velić nam je cijele sezone pričao kako ćemo biti pravi kada to bude najpotrebnije, a meni se činilo kako mi ne možemo osvojiti ni hakl u Gajnicama, kaže Damir Markota.
Zagrebačkim Domom sportova u četvrtak je odjekivalo "MVP, MVP" dok je Damir Markota (33) šeretskim osmijehom podizao još jedan trofej u svojoj bogatoj karijeri. Prije samo nekoliko mjeseci nije znao gdje će nastaviti karijeru, bio je nespreman, kroz cijelu karijeru često kritiziran, a sad je zasjao u punom košarkaškom sjaju i iz svog brka izvadio još jednu čaroliju s kojom je ‘uništio’ Cedevitu i donio Ciboni naslov prvaka.
Vukovi su 19. naslova prvaka u hrvatskoj povijesti stigli na krilima Damira Markote. Bivši reprezentativac Hrvatske izabran je za MVP-ja finalne serije, nagrada je otišla u prave ruke. Damir Markota odigrao je "sezonu života", po treći put (2006, 2018. i 2019.) u karijeri osvojio hrvatsko nacionalno prvenstvo.
- Još uvijek sam u nekom ludilu, vjerojatno nismo ni svjesni što smo napravili. Poslije utakmice smo malo slavili i zezali se, a kroz vrijeme će nam doći u glavu što smo napravili. I dalje sam pod dojmom te četvrte utakmice, a dok ne pogledam snimku ne mogu previše pričati o košarci. A podatak da smo u šest minuta nadoknadili 'minus 17', ma to je nenormalno - kaže Damir Markota, pa nastavlja:
- Cijelu sezonu smo se mučili, nekako se pronalazili. Ja sam u rujnu stigao nespreman, Bundović je došao u studenom, od prosinca je s nama mali Roko, dok su Rogić i Pilepić stigli tek u siječnju. I nekako smo se krpali kroz tu ABA ligu, čak je to dobro izgledalo, a nismo bili uigrani. Kad je završila ABA liga pronašli smo malo vremena za sebe, upoznali se i malo uigrali.
Istina, Cibona se dizala tijekom sezone...
- Odradili smo tada mini-pripreme, a zbog lošije kvalitete hrvatske lige neke smo stvari mogli isprobavati u prvenstvu. Igrači koji nisu bili u formi su dobili veću minutažu kako bi se što prije vratili, a onda je došlo doigravanje. Zaboka smo dobili 2-0, ali smo se mučili, obje su utakmice bile na jednu loptu. Tad sam si mislio 'pa što je ovo', a trener Velić nas je uvjeravao 'ne brinite, bit će to OK'.
Vukovi su se tu zahuktali...
- Ubrzo je došao Split, sve tri utakmice smo dobili smo između 7-12 razlike, ali i to je sve bilo jako gusto. I to nije bilo 'to'. Mene je tada malo počela hvatati nervoza, igrali smo loše, nismo pronašli formu, ma sve smo prolazili na 'guzove'..
Damir Markota vjeruje kako je ključ cijele priče bilo 11 dana odmora prije finala...
- Ma velika je sreća što su Zadar i Cedevita igrali pet utakmica, tu smo imali 11 dana odmora. Sjećam se, nama je u glavi bilo, ajmo dobit jednu utakmicu u finalu, ma samo da se ne osramotimo. A onda smo odmah krenuli odlično, vjerojatno sami sebe iznenadili. Cijelo smo vrijeme imali pravu energiju, osjećali smo na terenu kako Cedevita nije prava, pa smo napravili malo čudo.
Je li vam bilo žao kad je Pullen u posljednjim sekundama utakmice Zadra i Cedevite stavio tricu, pa vam u finalu donio Cedevitu?
- Ma teško je reći da mi je bilo žao, pa ja sam još lani bio u Cedeviti. Ali, bio sam za Luku Žorića, on mi je prijatelj, skoro kao brat. Zadar je možda i zaslužio prolaz u finale, bolje su mi izgledali. Sve je bilo u njihovim rukama, igrali su pred punom dvoranom. Da, možda sam htio u finalu Zadar, ali to je sport. Trebala je i nas Cedevita pobijediti, a onda mi njih dobijemo 4-0.
Vratimo se malo posljednjoj četvrtoj utakmici finala...
- Dobro smo otvorili i imali odličnu energiju, zasluženo poveli do odmora. U nastavak smo ušli baš loše, Cedevita je u svemu bila bolja. A onda je došlo zadnjih pet minuta. Neću reći da sam tu već digao ruke, da sam se predao, ali moram biti iskren, na 'minus 18' nisam vjerovao u preokret. Malo se digla i publika, sve je krenulo kako treba, nas je klupa odvela do naslova.
Već u prvim izjava poslije utakmice ste rekli kako je ovo uspjeh cijelog kolektiva...
- Mi smo od prvog treninga do zadnjeg dana bili prava klapa. Evo, ja sam proglašen MVP-om finala, ali to je mogao biti bilo tko. Uvijek ću reći kako je naša klupa radila razliku u ovoj seriji. A to je ekipa, totalno je nebitno što sam ja MVP. Morate pitati Velića zašto mi je davao takvu minutažu, zašto je toliko vjerovao u mene? Ma on je strašan čovjek, pa skupljao nas je po tržnicama. Slagao nas je kao neku igricu, na kraju ju je i prešao.
Jeste li trenera Cibone znali otprije?
- Znao sam ga, ali nikada nismo surađivali. Neki igrači poput Novačića ili Bilinovca su trenirali kod njega, pa su oni znali puno više. Iskreno, trener Velić mi je na početku bio malo čudan. Nismo previše komunicirali, ali je iz moje perspektive pametan čovjek. Šuti, radi, a zna posao. I s njim nema problema. Ne ulazim u taktiku, ali to kako nam je stalno govorio kako ćemo biti pravi kada će trebati, to mi je fascinantno. Mislio sam da je čovjek lud, ali bio je u pravu.
Kako ste s klupe proživjeli taj zadnji napad u kojem je Gilbert zabio za naslov prvaka?
- Zadnji napad? Pa ja se uopće ne sjećam zadnja tri napada, nevjerojatan osjećaj. Navijao sam s publikom, vjerujte mi da niti ne znam kako smo zabili taj posljednji pobjednički koš. Kažem, to ću pogledati na snimci, baš me zanima, haha. Znam da su svi počeli slaviti, pa sam i ja. Uzeo sam neku bočicu u ruke, pa sve oko sebe zalijevao vodom.
A kakvo je bilo slavlje? I do kada je potrajalo?
- Evo, ja još uvijek slavim, malo sam se opustio, haha. Svi smo kao momčad otišli na večeru u jedan restoran, pa smo naravno zaružili u disku. Dostojno smo proslavili naslov, a sada dolazi vikend pa ćemo slaviti i dalje, haha. Zašto ne? Duga je bila sezona, sve je ispalo savršeno, sada je vrijeme za uživanje.
Igrali ste u gostima, a dvorana je bila puna vaših navijača?
- Meni je to nevjerojatno, ma to je Cibona. Svi su bili uz nas, bodrili nas do kraja. Realno, da je na 'minus 17' bila prazna dvorana, možda bi i mi sami odustali. Takve vas stvari moraju motivirati, kada vidite da su uz vas i stari i mladi. Onda vama uđe jedan šut, suparniku ne uđe, pa im je već 'voda u ušima'. Ma moram pogledati snimku, bio je to nevjerojatan 'come back'.
Kolika je razlika u Zagrebu biti košarkaš Cedevite i košarkaš Cibone?
- Velika. Ja ne mogu ništa reći protiv Cedevite, tamo vlada nevjerojatna organizacija, čak na razini Eurolige. Neću ulaziti u njihove stvari i probleme, ali žao mi je što Cedevita kao klub nije ovih godina napravila veći iskorak, barem u ABA ligi. Tamo igrači doslovno uživaju, lakoća je igrati za Cedevitu. Sve je na najvišoj razini, vlada disciplina, sve se zna. A Cibona? Ja se sjećam Cibone iz boljih vremena, realno klub i dalje nije što je nekada bio. Hm, rekao bih da je to više radnički klub.
Objasnite nam to malo...
- Kada dođete u Cibonu na portu, tamo su ljudi koji su u klubu 30 godina, čistačice su iste 20 godina, cijela atmosfera je puno opuštenija. Ništa nije toliko ukočeno, svi su jednaki, meni je to baš velika razlika.
A vaša usporedba Cibone nekad i danas?
- Ja sam iz Švedske u Cibonu stigao s 14 godina, nisam znao ni jezik, a imao sam jednu torbu i 100 maraka. I nisam ni znao što je Cibona. Prvo sam se godinu dana borio s depresijom, nije mi bilo lako, ali kada sam kao klinac prvi puta prošao kroz Cibonin prolaz i vidio brojne navijače koji idu na utakmicu, ostao sam šokiran. Čuo sam ja te priče o Draženu, ali tek kada sam došao u Cibonu sam shvatio veličinu tog kluba. Kad sam ulazio među seniore, svake smo godine igrali Euroligu, dvorana je bila puna, nadam se da ćemo svi skupa ponovo doživjeti takve dane u Ciboni.
A danas?
- Danas je ipak Cibona u toj nekoj krizi, kao i cjelokupna hrvatska košarka. Srećom, imamo čudesan omladinski pogon, to je danas najveće blago ovoga kluba. Vjerujem da će se vrlo brzo stvari popraviti, pa da nam ne Prkačin, Rašić ili Branković ne odlaze (pre)rano. Evo, Roko je i sada osjetio tu seniorsku košarku, veliko finale, takve će mu stvari pomoći u karijeri.
Vaše mišljenje o Roku Prkačinu?
- Roko je fantastičan dečko, nadam se samo da neće na krivi način shvatiti što se o njemu svaki dan puno piše. OK, pametan je momak, neka te stvari shvati na pozitivan način, a ne da poleti visoko. No, cijela njegova obitelj dolazi iz sporta, na treningu vidim kako radi, a sada mu se otvara velika prilika i trofeji. Pa on osvaja MVP nagrade gdjegod stigne, a ja ću ga i dalje tući na treninzima, haha.
Igrate li kada 'jedan na jedan', tko je tu bolji?
- Haha, igralo stalno, ali to je tučnjava. Mi igramo po 10-15 minuta, a na kraju bude 1-1. Nekad sam bolji ja, nekad on. Roko je fantastičan dečko, ja mu samo želim pameti, zdravlja i rada, a vrijeme će pokazati njegove košarkaške limite.
Koliko bi igrača Cedevite moglo danas igrati u Ciboni?
- A realno, svi imaju individualnu kvalitetu za Cibonu, to nije sporno. No, meni se u ovoj Ciboni sviđa što smo svi jednaki, nema nikakvih iskakanja, svi živimo za kolektiv. Ne znam bi li se primjerice Cedevitini stranci uspjeli toliko posvetili kolektivu ili bi samo pumpali svoju statistiku kako bi otišli negdje dalje. A vjerujte, u Ciboni smo svi, od prvog do zadnjeg jednaki. I to je bit cijele priče.
Mnogi kažu kako ste konačno sazreli kao košarkaš, a na leđima su vam 33 godine...
- Haha, možda je to zbog trenera, ali ja sam uvijek isti. Ma što vam je, ne mogu ja sazrijeti, možda mi je to samo dobar tjedan, haha. MVP? OK, mislim da sam dao sve od sebe, pa i dobro igrao u ovoj seriji, ali ta je nagrada mogla pripasti svakome. Pa ludi Bundović bi igrao 15-ak minuta, a redovito stavljao po 15 poena. Novačić je bio poput Solskjaera kod Alexa Fergusona, ušao bi hladan u igru, a odmah bi se osjetio njegov učinak, povezao bi nekoliko važnih šuteva.
A Markota je ove sezone imao još jednu važnu ulogu za momčad...
- Kako po dolasku u Cibonu nisam bio u pravoj formi, osjećao sam se dužnim, pa sam se malo posvetio i onim drugim stvarima. Htio sam da u svlačionici bude zezancije, da se družimo po kavama, ručkovima i večerama, znam da takve stvari utječu na atmosferu u momčadi. Realno, nisam tada igrao dobro i osjećao sam se dužnim. Srećom, sve sam to vratio u finalu. Kako ja, tako i svi drugi.
Je li vam ovo jedan od najdražih trofeja u karijeri?
- Svaki mi je drag, ali svaki je drugačiji. Vi se prije svake sezone motivirate za neke stvari, u Sloveniji ili Turskoj se odmah motivirate za trofeje. A uz svo poštovanje prema svojim suigračima, tu nisam početkom sezone razmišljao o trofeju, ma ni blizu. Nisam vidio načina kako bi mi mogli nešto osvojiti. Sjetite se, nad Cibonu su se nadvile ružne stvari, pisalo se o financijskim problemima, bilo je puno negative, pa sam samo razmišljao kako preživjeti sezonu. A onda smo "ustali iz mrtvih", odradili čudesnu sezonu. I zasluženo osvojili ovaj naslov.
Za čim najviše žalite u karijeri?
- Ma ne znam, puno se pričalo o nekom NBA potencijalu, ali... Pa ja sam u Hrvatsku došao iz Švedske sam s 14 godina i, vjerute mi, ludom glavom. A da mi je netko rekao kako ću s 24 biti oženjen i imati dvoje djece, da ću živjeti od košarke i proputovati cijeli svijet, rekao bih mu da je lud. Košarka? Moglo je bolje, moglo je i gore, ali odite vi sada u ovim godinama u Švedsku, neće vam se biti lako snaći. A ja sam ovdje došao s 13 godina. Zadovoljan sam i sretan, i dalje sam aktivan, tako da ne žalim za ničim.
Kako vam je bilo u NBA-u, jedne ste sezone bili član Milwaukee Bucksa...
- Ma ja nisam bio spreman za NBA ligu. Sada se NBA puno više otvara prema europskom tržištu, a tada smo od Hrvata tamo bili samo Giriček i ja. Možda sam i imao neki potencijal, ali vjerujte da ja tada nisam bio spreman. Bio je dogovor da se maknem iz Zagreba i odem tamo, ali neću se lagati, uvijek sam bio iskren. Da je tržište tada bilo otvorenije za Europljane, tko zna. Ali, niti sam bio spreman za izazove NBA lige, niti mi se ta prilika otvorila.
Današnje stanje u hrvatskoj košarkaškoj reprezentaciji?
- Teško mi je to komentirati, ja sam u reprezentaciji bio od kadeta, za seniorsku sam vrstu igrao 10 godina. U moje je vrijeme oko reprezentacije bila zdravija atmosfera, mi smo se uvijek pripremali za europska i svjetska prvenstva. Za mene kao bivšeg reprezentativca odlazak u Las Vegas na Ljetnu ligu nema smisla, to jednostavno ne razumijem. Ali, to je na ljudima iz saveza, oni valjda znaju zašto su se na to odlučili. Žao mi je što ću gledati Hrvatsku u Las Vegasu, a ne na Svjetskom prvenstvu. No, moje je mišljenje u toj priči najmanje bitno. Svi znamo da situacija u hrvatskoj reprezentaciji nije dobra.
Čime se planirate baviti poslije igračke karijere? Razmišljate li o trenerskom poslu ili?
- Ma ne razmišljam još o tome, žena i ja imamo svoj posao, tako da ćemo vidjeti. Lijepo mi je u košarci, ali vidjet ćemo kad se službeno oprostim. Mislim da imam još barem dvije godine u nogama, zdravlje me služi cijele karijere, tako da o tome ne mogu previše pričati. Volio bih ostati u košarci, ali ja ne znam gdje ću završiti sutra, kamoli za dvije godine, takav sam.
A vaša najveća glupost u životu je...
- Uh, pa o tome bar ja mogu pričati danima. Možda kada sam igrao za reprezentaciju 2007. godine na Europskom prvenstvu. To je bila jako dobra reprezentacija, dobili smo i Španjolsku na njihovom terenu. Sjećam se, cijelo mi je vrijeme tadašnji cimer Nikša Prkačin govorio 'Šveđo, ostani poslije treninga i ispali 100 trica, trebat će nam'. Naravno, ja sam bio mlad i 'pametan', pa mu govorio 'ne brini, zabit ću ja kad treba'.
Damir Markota je sa smiješkom nastavio...
- Počelo je Europsko prvenstvo, a ja sam imao sjajan šut za tri, ma gotovo 60%. Iz utakmice u utakmicu sam trice gađao sve bolje, pa sam Prkačinu stalno dobacivao 'vidiš da zabijam kad treba'. I onda je došlo četvrtfinale, utakmica s Litvom, mi izgubimo dva razlike, a ja sam valjda trice imao 0-10. Vjerujte, ako me tada Nikša nije ubio, budite sigurni da neće nikad, haha. A bilo je gluposti svakakvih, što je - je.
Vi danas u Ciboni odgajate mlade igrače, a tko je 'odgajao' vas po dolasku u Zagreb?
- Prvo sam došao u kadete, a tu sam veliki respekt ima prema treneru Davoru Šestanu, on i danas radi u omladinskom pogonu. A onda tek ovi stariji igrači poput Nikše Prkačina, Davora Kusa, Zorana Planinića... Ja sam bio praktički bio stranac, a oni su mi puno pomagali po dolasku u Zagreb.
Gdje ste najviše uživali u karijeri, a gdje vam se bilo najteže snaći?
- Meni je svugdje bilo lijepo na neki način, ali najteže mi je bilo u Bambergu. Majko mila, što je to bilo, užas. To vam je malo selo, kafići su se otvarali u 9 ujutro, pa sam uvijek pio kavu - na benzinskoj postaji. I tako bi žena i ja provodili dane, pili bi kavu na benzinskoj. Tamo mi je baš bilo teško pa sam otišao nakon tri mjeseca. Klub je bio fantazija, imali smo sve... stanove, aute, ma sve što nam je trebalo. Sve je bilo njemački organizirano, sve se znalo. Ali, čim bi završio trening ja nisam imao gdje otići, užas. Tamo sam skoro "obolio". Ostalo je sve bilo lijepo, Ljubljana, Turska, Bilbao... svugdje mi je bilo odlično.
Koje sportove najviše pratite izvan košarke?
- Ma nogomet, pa njega pratim više i od košarke. Pratim Dinamo i Real, to su moji klubovi. Nogomet mogu pogledati valjda bilo kakvu utakmicu, ali volim pogledati i dobar tenis, pa i finale NBA lige - završio je Markota.