Marinko Mavrović (49) poznato je ime u hrvatskom futsalu, kao igrač je bio klupski viceprvak Europe s Uspinjačom 1994. godine, osvajao prvenstva, kupove i Superkupove Hrvatske, bio na čak pet europskih prvenstava. Kao trener je bio pomoćnik Mladenu Perici-Štrli u U21, pa Mati Stankoviću u A selekciji. I onda je dobio veliku priliku, postao izbornik reprezentacije do 19 godina. S kojom je ostvario povijesni uspjeh, dohvatio srebro na Europskom prvenstvu u Latviji.
- Kad se dojmovi slegnu, tek postajemo svjesni što smo napravili. Vidio sam podatak kako je ovo najbolji rezultat u povijesti Hrvatske pod okriljem Uefe, jedini smo stigli do finala na nekom Europskom prvenstvu. Nogometaši su u Rusiji taj pothvat napravili na svjetskom, a mi sada jedini na europskom prvenstvu. Prekrasan je to podatak, ušli smo u povijest hrvatskog futsala, lijepo je to čuti - kaže nam Marinko Mavrović, pa dodaje:
- Odigrali smo pet utakmica u samo sedam dana, svaka je bila sve teža i zahtjevnija, pa smo se energetski nevjerojatno potrošili. No, mi smo rasli tijekom turnira, jači suparnici vas tjeraju na još veću koncentraciju, još brže razmišljanje. Opet, samo uz tako jake utakmice možete napredovati, kada vas suparnik tjera na jače podražaje.
Ipak, Mavrovića su oduševili njegovi igrači...
- Oduševila me mentalna snaga igrača nakon prve utakmice. Španjolska nas je razbila na otvaranju turnira, a mi smo se preko noći sjajno 'prešaltali'. Igrali smo protiv Nizozemske, ispalo je 6-0, oni su individualno strašni, ali presudila je naša mentalna snaga. To je bila otvorena utakmica, jedan gol je mogao odlučili i prelomiti susret, no oni su s te mentalne snage za nas bili 'nula bodova'.
Hrvatski izbornik priznaje kako se prije utakmice nije znalo tko će pucati penale protiv Portugala...
- Vježbali smo mi penale na treninzima, ali ovo je bilo polufinale Eura, ulog je bio puno veći. Cvišić se odmah prvi javio, rekao kako će on pucati, a u Mudronju i Jurlinu nisam sumnjao, oni imaju 'topove' u nogama, djelovali su smireno. Njih trojica su se i prvi javili, a ja sam ih samo htio rasteretiti. Joj, kako su Španjolci skočili kada je Jurlina zabio zadnji penal, realno lakše je njima u finalu bilo igrati s nama nego Portugalom s kojim imaju negativan skor.
Što biste danas kao izbornik promijenili?
- Ma ne bih mijenjao ništa. Napravili smo svoj maksimum, ima tu igrača koji su otpali na putu do Eura, a zadnjih 18 mjeseci su bili dio naše priče. To su Đaković i Darrer koji su imali problema s ozljedama i zdravljem, tu je bio i Zarač koji je tragično poginuo prije manje od mjesec dana, pa Dubac, Degač, Piplica, Žilić, Ljubić... Bilo je tu kandidata, ali 12 igrača koji su osigurali EP u Karlovcu su zaslužili svoja mjesta i u Latviji. A kako je Darrer otpao otvorila su nam se tri pozicije, gdje smo pozicijski tražili zadnjeg, pivota i 'lijevu nogu'.
Koliko se ti naši igrači uopće bave futsalom?
- Ovi igrači koji su bili u Latviji dvije godine kontinuirano treniraju futsal, a mi imamo puno igrača koji paralelno igraju i veliki nogomet, koji su jako dobri individualci, ali nisu toliko taktički obučeni za futsal. A u ovom sportu igrači u fazi obrane moraju biti taktički perfektni, pa i sinkronizirani, baš kao mi protiv Portugala. Tu nema mjesta improvizaciji. Imate primjer našeg najboljeg igrača Jurline koji je kao velikonogometaš bio na probama u Dinamu, Hajduku, pa čak i velikom Milanu, ali se onda odlučio za futsal.
Je li moguće da sada netko od tih naših U-19 reprezentativaca završi u inozemstvu?
- Gledajte, svi oni su se pokazali u sjajnom svjetlu, ljudi sada znaju za njih. Španjolci su u stožeru imali 30-ak ljudi, Francuzi su došli s nizom kamera, sve su snimali i analizirali, a nisu niti nastupali na tom Europskom prvenstvu. To je samo dokaz koliko se ulaže u futsal u tim zemljama. Mi smo ostavili dobar dojam, reprezentacija je svima odskočna daska, a budite sigurni kako su Jurlina, Čizmić, Hrstić, Sučić, Mudronja, Mužar... zapisani u bilježnice diljem Europe i sada su u izlogu.
Kako je raditi s tim mladićima od 18 ili 19 godina, jesu li oni imali svojih 'mušica'?
- Ma ja se sjećam sebe s 18 godina, meni je to sada neusporedivo. Mi u zadnjih godinu i pol dana nismo imali niti jedan problem. Mi smo se u Karlovcu kvalificirali na Europsko prvenstvo nakon prve dvije utakmice, a ti dečki moraju imati 'ispušni ventil'. I ja sam tada ostao s njima do 1 ujutro, puštali smo si pjesme i pjevali, no već sljedeći dan su na rasporedu opet bili treninzi, analize... Veliku stvar u tome su odradili Čizmić i Jurlina koji su kao pravi kapetani sve držali pod kontrolom.
Je li bilo i nekih smiješnih situacija u Latviji?
- Ma bilo ih je, ali ja nisam imao vremena. Puno vremena sam potrošio na analize suparnika, samo sam Ukrajinu tijekom noći analizirao šest sati, praktički nisam spavao prije te utakmice. To vas 'ubije', među igračima je vladala sjajna atmosfera, pomoćni trener Smoje je baš znao igrače opustiti kada treba. Evo, mi radimo analizu prije jedne utakmice, teško je i igračima dugo biti koncentriran na sve to, a onda Smoje pusti domoljubne pjesme, pa se naša analiza pretvori u smijeh i pjevanje. To su ti detalji koji vam ostaju u pamćenju.
I stručni stožer je bio važan faktor pohoda na europsko srebro...
- Sada svi zovu mene, ja sam u medijima, ali ne mogu vam opisati koliko su bitni bili pomoćni trener Smoje, trener golmana Matić, tajnik i ekonom Zgrablić, pa Boris Durlen koji je zbog svojih veza u Uefi isposlovao da budemo domaćini kvalifikacijskog turnira u Karlovcu. A tko zna kako bi sve završilo da se taj turnir igrao u Italiji, bi li se mi uopće kvalificirali u Latviju. Tu je bio i Lukša, naš vođa puta, sjajan lik koji je pomicao sve letove, njemu svaka čast.
Marinko Mavrović je nastavio...
- Gledajte, nama je bilo planirano da se 13. rujna vratimo u Zagreb, no onda se pobjedom nad Portugalom sve moralo promijeniti. A nije baš tako lako promijeniti let za grupu od 15 ljudi, u Latviju je stigao i koordinator svih selekcija Petar Krpan koji je održao igračima jedan lijep govor, on je prošao Svjetsko prvenstvo u Francuskoj, ne može se to uspoređivati, ali Krpan zna koliko to sve igračima znači.
Puno se pisalo i oko tog odlaska reprezentacije na Europsko prvenstvo, pa i čekanju za let u Rigu od 10-ak sati u frankfurtskoj zračnoj luci...
- Pa mi se u Hrvatsku vratili čarterom, letjeli ravno iz Rige za Krk, a riječ je o futsal reprezentaciji do 19 godina, nemojte to zaboraviti. Prema Latviji smo letjeli preko Frankfurta gdje smo baš zapeli. Mi smo imali obećanje od aviokompanije kako će nas pilot leta za Rigu čekati 15-20 minuta, pa smo brzo trebali poletjeti za Latviju. No, taj pilot nas na svoju ruku nije sačekao i mi smo ostali u zračnoj luci. Brzo je sve bilo riješeno, aviokompanija nas je smjestila u 'VIP lounge', tamo su neki igrači odspavali, neki kartali, bilo je pića, ma svega... Igrači se nisu mrcvarili kako je to negdje pisalo, nisu oni 10-ak sati sjedili na običnim stolcima. Sve je bilo dogovoreno, ali pilot nije ispoštivao taj dogovor.
Vi ste cijeli život u futsalu, jeste li se kao klinci okušali u velikom nogometu?
- Bili smo brat i ja s 14-15 godina na selekciji u Dinamu, trenirali smo tamo mjesec dana, ali malo nas je i rast zeznuo, haha. Bila je to generacija Bobana, treneri su bili Jovićević i Cvek, na kraju nismo prošli. I onda sam odlučio kako nikada neću igrati veliki, već samo mali nogomet i zbog toga nisam zažalio. Ma tko zna što bi bilo na velikom nogometu, tu treba imati drugačije fizičke kapacitete, a zadovoljan sam svime što smo obojica postigli u futsalu.
A Marinko Mavrović je strijelac i prvog pogotka za futsal reprezentaciju Hrvatske...
- Da, zabio sam prvi gol za reprezentacije, bilo je to protiv Italije u Milanu 1994. godine. Bili smo drugi na turniru gdje su uz nas i Italiju još bili Španjolci. Bila je to sjajna generacija hrvatskih haklera, bili su tu Palić, Pavlic, Sudy, Popovski, Adamić, Katovčić...
Može li se danas u futsalu zaraditi novac?
- Vrhunski igrači poput Ricardinha ili Falcaa su izvan svega, ma to su kao Ronaldo ili Messi. No, imate Robinha ili Edera Limu, Brazilce koji igraju za Rusiju, oni samo od ruskog saveza dobiju 30 tisuća eura mjesečno kako bi igrali za reprezentaciju. A gdje im je onda još plaća u klubu. Danas prosječnog Brazilca možete dovesti za tisuću do tri tisuće eura, a naši igrači u boljim klubovima poput Splita, Makarske ili Squarea mogu zaraditi solidan novac, jednu-dvije tisuće eura. Naravno, tu ne spadaju klase poput Marinovića ili Novaka.
Opet, i tu se stvari mijenjaju...
- Futsal puno ovisi o sponzorima, a sjećam se kako je nama bilo kada smo igrali 1991. godine. Pa ja bi iz Dubrovnika stigao s prvenstvene utakmice u pet ujutro, a od sedam bi već radio. Bila je borba, ali volio sam to cijeli život, uživao u tome. Kod nas se mladi igrači dobro razvijaju, a onaj tko se dokaže će bez problema živjeti od futsala. Neće biti sad neki milijunaš, ali će i više nego pristojno živjeti - završio je Mavrović.