Neopisiv osjećaj. Vjerujte, nikad nisam ni sanjao da bih mogao doći do stotog nastupa za reprezentaciju niti mi je to bio nekakav cilj. Kao dječak sam stalno sanjao taj jedan jedini nastup, samo da zaigram za "vatrene". A sad sam ušao u taj klub 100, u to društvo najvećih legendi hrvatske reprezentacije. Baš nešto posebno, kaže nam Andrej Kramarić (33).
POGLEDAJTE VIDEO:
Hrvatski napadač u Poljskoj je 100. put odjenuo najdraži dres. I tako se pridružio najvećim nogometašima u hrvatskoj povijesti. Andrej svakako spada među takve, među istinske legende "vatrenih". Za Hrvatsku je skupio 100 nastupa, postigao 30 golova, osvojio tri medalje (srebro iz Rusije, bronca iz Katra, srebro sa završnice Lige nacija), zaigrao na pet velikih natjecanja. Osjeća li se sam kao legenda "vatrenih"?
- O tome neka drugi sude. Teško mi je samom reći da se smatram bilo kakvom legendom, posebice hrvatske nogometne reprezentacije. Možda će to sve doći s vremenom, ali još uvijek sam u nogometnom tonusu, željan i motiviran za svakom sljedećom utakmicom, još puno puta želim igrati za Hrvatsku. Možda će mi poslije karijere jače "zvoniti" sve što sam napravio s reprezentacijom - priča nam Andrej, pa nastavlja:
- Moj prvi nastup? Sjećam ga se kao danas, kako ne bih? Bilo je to u Puli protiv Cipra, još sam asistirao za gol Mandžukiću. I bio je to baš dobar asist, suparničkom igraču kroz noge, tako da Mandžo nije imao težak posao gurnuti loptu u gol. Ma možda ćete misliti da pretjerujem, ali svaki put kad zaigram za reprezentaciju osjećam se kao da mi je to prvi nastup. I svaki put osjetim toliko strasti, ponosa, emocije, želje za pobjedom... teško je to i opisati.
'Unucima neću pričati ribičke priče'
Čuvate li neke svoje reprezentativne dresove na posebnim mjestima?
- Čuvam, kako ne?! Jako mi je drag onaj u kojem sam zabio Ukrajini u Kijevu, bez tih golova možda puno toga kasnije ne bi ni postojalo. I ta Ukrajina će me uvijek nekako pratiti kroz karijeru. Doma čuvam i dres u kojem sam na Svjetskom prvenstvu u Katru zabio dva gola Kanadi, tu će svakako doći i ovaj sa 100. nastupa za reprezentaciju.
Vi ste sada na brojci 100, Luka Modrić je stigao do svog 182. nastupa.
- Nevjerojatno, baš nevjerojatno. Drugi je igrač po broju reprezentativnih nastupa u Europi, samo je Cristiano Ronaldo ispred njega. Ma meni je nestvarno kako on izgleda na terenu, da u ovakvim godinama igra s takvom lakoćom. Drago mi je što jednog dana kad ostarim i kad mi dođu unuci neću pričati samo ribičke priče o tome kako sam godinama igrao s Lukom, pa i o tome što sam sve postigao s reprezentacijom, ha, ha.
Zasad ste na 30 pogodaka za "vatrene", zadovoljni?
- To su dobre brojke. Imam 100 nastupa i 30 golova, moram biti zadovoljan. Posebice jer u prvih 50-ak utakmica nisam imao tako stabilnu ulogu u reprezentaciji, rijetko sam igrao po 90 minuta, tek sam od kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Katru postao konstanta. I kad se zbog toga u obzir uzme moja cjelokupna minutaža i broj postignutih golova, moram biti zadovoljan.
Vaši najdraži trenuci u reprezentaciji?
- Opet se vraćam na tu Ukrajinu u Kijevu, bez ikakve dvojbe. Veliko je pitanje što bi bilo s nama, s cijelom generacijom da nismo tamo pobijedili. Tko bi još igrao za "vatrene", bismo li svi i dalje bili na okupu. To je bila i prva utakmica Zlatka Dalića, našeg najtrofejnijeg izbornika svih vremena, između nas je posebna veza i emocija. I baš zbog toga će mi ta Ukrajina uvijek biti u lijepom sjećanju.
'Naša tvornica talenata i dalje sjajno radi'
A najteži trenuci u kockastom dresu?
- Moja je sreća što sam u reprezentaciji proživio toliko lijepih trenutaka da one teške ne pamtim toliko. Iskreno, imao sam protiv Argentine u polufinalu Svjetskog prvenstva u Katru osjećaj da smo pravi, pa smo na kraju izgubili 3-0, razvalili su nas kontranapadima. I ono finale iz Rusije, to je bila velika prilika za osvajanje nečeg posebnoga, nečega što se zauvijek pamti.
Hrvatska je poslije Europskog prvenstvu opet na pravom putu, kako gledate na ova okupljanja u rujnu i listopadu?
- Tu smo, i dalje smo konkurentni, opasni svima. Dobro smo se posložili u tom novom sustavu, slušamo šefa, ispunjavamo njegove zahtjeve i to je sve OK. U Varšavi je moglo biti bolje, ali to je nogomet, svi su danas posebno napaljeni na Hrvatsku, nije jednostavno. A mi se i dalje uspješno nosimo sa svima. Ne možemo se po širini kadra mjeriti s Francuskom, Engleskom, Njemačkom ili Španjolskom, ali svake godine iznova dokazujemo da smo pravi. I baš smo čudo.
Priliku su dobili, pa i iskoristili neki mlađi igrači poput oba Sučića, Baturine, Matanovića...
- Dobili smo potrebnu širinu, stvarno imamo kvalitetne mlade igrače. A da još ne pričam o izostancima, standardnim članovima početne postave koji sad nisu bili s nama. Hrvatski talent ne posustaje, ta "tvornica" i dalje radi besprijekorno. I doista ne moramo brinuti za budućnost, imamo talentirani dečke koji su pravi profesionalci, željni dokazivanja, vjerujem da ćemo s njima imati jednako dobre rezultate.
Na kraju sezone vam istječe ugovor s Hoffenheimom, što vam na klupskom planu donosi budućnost?
- Uskoro će mi biti punih devet godina u Hoffenheimu, tamo sam stigao u siječnju 2016. Hoffenheim je moja karijera, klub u kojem sam dokazao kvalitetu za europski i svjetski nogomet. I moram zahvaliti klubu na svemu što su napravili za mene, nikad nisam ni sanjao da ću jednog dana postati GOAT u nekom njemačkom klubu, da će me kao stranca negdje toliko cijeniti.
Kramarić je nastavio u dahu...
- U Hoffenheimu imam status božanstva, zbog toga sam baš presretan. I da me netko u mlađim danima pitao kakvoj se karijeri nadam, ne bih mogao ni zamisliti da ću biti toliko sretan sa svime što sam napravio na klupskom i reprezentativnom planu. Sretan sam, zahvaljujem se na svemu obitelji, Bogu, svima koji su mi bili iskrena podrška na ovom putovanju. Mislim da se rijetko tko iz reprezentacije može pohvaliti statusom kakav ja imam u klubu, je li itko osim Luke osjetio takvu podršku svih oko kluba. A na rezultatskom planu sam s Hoffenheimom pisao povijesne rezultate.
'Ne žalim što nisam otišao u Bayern'
Žalite li za tim što nikad niste zaigrali u ponajboljim svjetskim klubovima, dugo ste bili nadomak Bayerna, taj se transfer nikad nije realizirao?
- Neću reći da žalim jer onda ne bih imao tu posebnu priču s Hoffenheimom. Nikad nisam žalio za odlaskom, ali taj će mi Bayern nekako ostati u glavi. Možda je moja, možda klupska krivica što nikad nisam završio u Münchenu. Klub je tad tražio previše, ja nikad nisam forsirao odlazak jer sam se oduvijek predobro osjećao u Hoffenheimu. I nisam osjetio potrebu za forsiranjem tog transfera. I Hoffenheim i ja smo mislili jednako, pa zbog toga ne žalim niti za Bayernom.
A za čim žalite u karijeri?
- E, tu moram dobro razmisliti, ha, ha. Prvo žalim što nisam s Lokomotivom osvojio Kup, kad smo u dvije utakmice s Hajdukom igrali 1-1 i 3-3, pa ostali bez Kupa. Bili smo spremni za taj trofej, baš mi je žao zbog te propuštene prilike. Žalim za tim finalom Svjetskog prvenstva, vjerujte nikad u životu nisam vidio ništa ljepše od tog trofeja za naslov svjetskog prvaka. Nisam ga nikad ni dotaknuo, jednostavno sam osjećao prevelik respekt i prema tom trofeju i prema Francuzima koji su zaslužili taj naslov. Ali gledaš taj trofej i misliš si 'ovo je nešto najljepše što sam ikad vidio'.
Još nešto?
- Reći ću kako moja priča s Dinamom nije završila kako je trebala završiti. OK, nitko ne zna kako bi se razvila moja karijera da sam ostao u Dinamu, ovako je moj put bio potpuno drugačiji. I ponosan sam na njega. Zbog odlaska iz Dinama sam ranije očvrsnuo, puno toga naučio u životu, nekako sam drugačije stasao kao igrač i osoba.
Planirate li se jednom vratiti u Dinamo?
- Bit ću iskren, to ne bi imalo smisla. Ne želim davati neke najave, ali više se ne vidim u HNL-u. Često sam čitao poruke #imalobismisla, ovako najiskrenije, za mene to nema smisla. Ne želim lagati, niti davati lažna obećanja. Ne znam koliko bih se mogao motivirati s 35 godina, vjerojatno nekakvim manjkom energije, vraćati se na onakvu infrastrukturu. I na to bih sam gledao kao da nekome mlađem igraču, a Dinamo takvih uvijek ima, zatvaram vrata. Jednostavno, nema smisla.
Razmišljate li čime ćete se baviti poslije igračke karijere?
- Volim nogomet, to je moj život, ostat ću u nogometu. A sad što ću biti, stvarno ne znam. Vjerojatno ne nikakav menadžer, to ne mogu istrpjeti, ali pokušat ću završiti trenersku licenciju, pa vidjeti u kojem će smjeru ići moja karijera. Ali za sad sam još potpuno predan nogometu, ne zamaram se takvim stvarima.
'Svi nam se rugaju zbog stadiona'
Koliko vas je promijenilo roditeljstvo?
- To vas sigurno promijeni, djeca su nešto posebno. I ona vas promijene i kao roditelja i kao osobu. Koliko sam se zbog djece promijenio na terenu ne znam, i dalje sam fokusiran, predan nogometu. Ali obitelj i djeca su nešto posebno, zahvalan sam Bogu na svemu što imam oko sebe.
Prije smo vas puno više čitali u medijima...
- Došlo je do nekog zasićenja u toj priči. Ne čitam medije, me zabavljam se time, ne zanimaju me više ni komentari o meni. I bolje se osjećam. OK, sad sam vas morao ispoštovati zbog ove "stotke", ali poslije ovih intervjua odmah ću se vratiti u svoj mirniji i povučeniji način života, ha, ha.
I za kraj, Hrvatska još nema normalan stadion...
- To je sramota za hrvatski narod, političare, za sve nas. Ne mogu vjerovati da mi nakon svih naših uspjeha ne možemo napraviti "copy - paste" ovog poljskog stadiona koji je sav ukrašen u crveno-bijele kockice. Nema tu nekakvog izmišljanja, sve je već izmišljeno. I to je velika sramota za sve ljude koji bi se trebali baviti time. Jednostavno, nemam riječi kojima bih opisao svoje razočaranje po tom pitanju. Hrvatski nogomet je od 1998. godine našem narodu donio toliko uspjeha, a i dalje nam se svi rugaju zbog stadiona. Strašno - završio je Kramarić.