Ma iznenadio me ovakav odaziv bivših mi suigrača, nisam očekivao takav odjek cijele priče. Strašno mi je drago što dolaze ti moji dečki iz 90-ih godina; Kujtim Shala, što je dolazak najavio i Zvone Boban za kojeg ni ne znam je li sudjelovao u kojoj humanitarnoj akciji nakon svog oproštaja, kaže nam plavokosa ikona Dinama Slavko Ištvanić.
Dugogodišnji kapetan skupio je 527 službenih nastupa za Dinamo, oduvijek bio sinonim požrtvovnosti, borbenosti i htijenja, te miljenik Dinamovih navijača. Ipak, život ga nije mazio, tijekom igračke karijere ovaj je 52-godišnjak ostao bez najbližih, a sin mu danas boluje od cerebralne paralize.
No, Slavko Ištvanić danas nije sam, uz njega i obitelj su brojni navijači Dinama, kao i nogometaši s kojima je niz godina dijelio svlačionicu.
Članovi Dinama okupljeni u Udrugu "Dinamo to smo mi" tako su odlučili organizirati humanitarnu utakmicu "Dinamovci za Dinamovca" čiji će prihod ići za svakodnevne potrebe fizikalne i druge potrebe za oporavak njegovog sina.
Humanitarni spektakl održat će se 12. svibnja u dvorani Dražena Petrovića, tada se obilježiti i 29-godišnjica nikada neodigranog dvoboja Dinama i Crvene zvezde koji datira iz 13. svibnja 1990. godine.
Tu će se naći brojne legende Dinama (Mlinarić, Cvitanović, Boban, Shala...), sve za Slavka i ono što je dao Dinamu. Veliki borac na terenu nikada se nije preda(va)o niti u privatnom životu, a Ištvanića od srca veseli što će se u dvorani Dražena Petrovića okupiti čitav niz bivših Dinamovaca.
- Pa ja se s pola ovih igrača, svojih prijatelja nisam čuo i vidio godinama. Evo, Bobana sam zadnji put vidio na njegovom oproštaju, a vjerujte ne znam ni sam kada sam posljednji put vidio Kujtima Shalu. Tko zna, valjda ću ga prepoznati, haha. Veselim se što ću nakon toliko godina sresti te dečke, volio bih da dođu svi koji su pozvani, da svi skupa uživamo.
A kako je išla životna, pa i nogometna priča Slavka Ištvanića...
- Ja sam s devet godina stigao u Dinamo, tu bio sve do svoje 28. godine. Da, kod mene postoji žal što se nisam isprobao u inozemstvu, svi su u ono vrijeme odlazili van osigurati si životnu egzistenciju, no ja sam cijelo vrijeme ostao u Dinamu.
U jednom trenutku Ištvanić je bio blizu inozemnog transfera, ali sve je prekinuo jedan poziv...
- Bio sam u Udinama, već sve dogovorio oko transfera u Meksiko, cijela papirologija trebala je biti riješena sljedeći dan. I tada sam dobio jedan poziv, u kojem mi je poručeno mi kako je predsjednik Hrvatske stopirao moj transfer, kako sam i dalje potreban Dinamu - kaže Ištvanić, pa nastavlja:
- Za Dinamo sam skupio 527 nastupa, sedmi sam po broju nastupa u povijesti kluba. Svjestan sam kako su to impozantne brojke, a to me čini sretnim i ponosnim. Zadovoljan sam, oduvijek sam dinamovac, pa sam čitav život posvetio svom klubu. I danas mi znaju prići navijači Dinama, to je baš lijep osjećaj. Pa toliko je prošlo od kraja moje karijere, a vidim da me se ljudi još sjećaju. Znaju tko sam i što sam, kako sam živio za Dinamo.
Ipak, Ištvanića posljednjih godina nema u Maksimiru...
- Ne znam ni sam kada sam posljednji put bio na utakmici Dinamo, sigurno me u Maksimiru nije bilo tri-četiri godine. Što reći? Volim Dinamo, meni je taj klub sve, ali mislim da me se ljudi iz kluba ni ne sjećaju, pa da i ne znaju tko sam i što sam dao Dinamu.
Odavno niste niti u nogometu...
- Ne, nemam želje biti u nogometu, nisam više zainteresiran za to, živim svoj život. Imam svoj kafić u Sesvetama i potpuno sam posvećen obitelji.
Prvi ozbiljniji ugovor s Dinamom potpisao je tek s 24. godine...
- To su bila druga vremena, dok sam bio klinac još se nije ni razmišljalo o inozemstvu, niti o velikim ugovorima. Igralo se istinski, svim srcem za klub, a ja sam dugo imao manji ugovor. Onda mi je na inicijativu Vlatka Markovića poboljšan ugovor.
Što je to bilo s Vlatkom Markovićem?
- Kasnije mi je Vlatko Marković omogućio da mogu napraviti sve potrebne preglede i osigurati sve moguće pretrage u jednoj bečkoj poliklinici. I onda mi osigurao jedan aparat, na preporuku te poliklinike, koji je bio potreban za rehabilitaciju moga sina. Takve stvari se ne zaboravljaju, Vlatko Marković je za mene bio veliki gospodin.
Kakav je vaš odnos s Ćirom Blaževićem?
- Pa dok smo bili trener i igrač naš odnos je bio jako dobar, jako me cijenio, kao i ja njega. Puno smo pričali, ja sam bio kapetan momčadi, vjerujem da smo kvalitetno surađivali. Kasnije smo se rijetko viđali, onako više bi se pozdravili u prolazu, ali čujemo se i čestitamo si blagdane.
Dinamo nekada i danas...
- Mi smo stalno imali pun stadion, svaka utakmica je bila pravi doživljaj. Ma i tijekom rata, ova moja generacija (Ladić, Vlaović, Cvitanović, Škrinjar, Halilović, Stanić...) s kojom smo bili prvaci je svaku domaću utakmicu igrala pred 20-ak tisuća gledatelja. Pod Ćirom smo igrali sjajan nogomet, trećina Hrvatske je bila okupirana, a mi smo imali nevjerojatnu podršku navijača i pune stadione.
Slavko Ištvanić bio je oličenje pravog kapetana, a gotovo nestvarno zvuči kako je nakon gubitka svojih najmilijih otišao igrati utakmice u Banja Luku 1989. godine, te četiri godine finale Kupa protiv Hajduka...
- Uh, to je bilo takvo vrijeme. Svi smo voljeli Dinamo, taj klub nam je značio sve u životu. Nažalost, tragedije se događaju u životu, meni se dogodila u obitelji, ali sam smogao dovoljno snage i otišao u Banja Luku, pa bio tamo s momčadi. Bile su to takve okolnosti, a ja sam se stavio na raspolaganje treneru jer nam je svima Dinamo bio svetinja.
Oduvijek ste bili u sjajnim odnosima s navijačima...
- Što se tiče navijača ja im nikad nisam okrenuo leđa, uvijek sam bio za suradnju. I uvijek sam se odazivao gdje god bi me oni pozvali, bio sam im spreman pomoći. Navijači su najvitalniji dio svakog kluba, bez njih nema kluba, oni su važna podrška igračima u svakoj utakmici. To se vidjelo i ove sezone, navijači su imali veliku ulogu u ovim europskim uspjesima Dinama i iznimno mi je drago što su se vratili na stadion. S njima je sve drugačije, oni nose igrače, daju im samopouzdanje.
A kako je krenula cijela priča oko ove humanitarne utakmice?
- Dečki su me nazvali, a ja sam se odazvao na njihov poziv na izložbu Dinamovo proljeće, gdje smo se našli i u razgovoru sam ih pozvao na kavu kada će imati vremena. Oni su se tome odazvali, pa je nakon određenog vremena uslijedio njihov poziv, oni su odlučili kako će organizirati ovu humanitarnu akciju. Zahvaljujem im se od srca, sada se spominje i fond za sve druge buduće akcije, za sve igrače Dinama. Pozdravljam takvu akciju, a želja mi je da Dinamo, navijači i Udruga "Dinamo to smo mi" nađu zajednički jezik oko ove priče za zajednički fond, te da to bude početak jedne simbioze. I da Dinamo uz pomoć navijača dogodine uđe u Ligu prvaka. Uz Nenada Bjelicu i navijače sve je moguće.
Kako vam se čini današnji Dinamo?
- Ma Dinamo je odličan. Pogotovo trener Nenad Bjelica koji zna što radi, uspio je stvoriti kemiju u momčadi i sjajnu atmosferu. Dobro, ne znam bi li to uspio da se nisu vratili navijači, ali stvarno je s Dinamom napravio dobar posao. Evo, i ovim putem pozivam njega i sve igrače Dinama da dođu na ovu humanitarnu utakmicu i pozdrave sve legende Dinama, svoje prethodnike koji će tog dana zaigrati u Ciboni - završio je Ištvanić.