Malo smo ga gledali sa strane dok je fino lupao s Markom Vukelićem i zaključili da bi imao što za reći i na ATP Champions Touru, protiv umirovljenih teniskih veličina...
- A ne. Nije to zezancija, to je razina više od one na kojoj sam ja igrao. To su Grand Slam pobjednici, kriteriji su veći. Naravno, bilo bi mi drago kad bih imao šansu, možda bih se onda i pripremio.
POGLEDAJTE VIDEO: Kid's day na Hrvatski Premier Tenisu
Saša Hiršzon (47), bivši Davis Cup reprezentativac, u Osijeku je u ulozi legende na humanitarnom turniru Hrvatska Premier Tenis koji je okupio sadašnje i bivše hrvatske asove. Dugo je i čekao da zaigra, tri dana. Zapravo, sve dok Goran Ivanišević nije otišao u Beograd k Novaku Đokoviću. Ne može, izgleda, pokraj Gorana ni sada.
Napunili bismo i veću dvoranu
- Ne igram baš mečeve jer ni ne serviram, teško je oporaviti se, a ni nemam baš vremena. No uvijek se odazovem za ove humanitarne priredbe kada treba pomoći. Ovo je baš krasno, neki se nismo ni vidjeli duže vrijeme pa smo iskoristili sada priliku da se podružimo nekoliko dana. Nadam se da će ovo postati tradicija jer i mladima ovo puno znači.
Tradicija koja je okupila na istom mjestu 20 Grand Slam titula. Nije baš normalno za zemlju koja više nema ni nacionalni centar.
- Ovo je strašno. Mi smo prvaci svijeta improvizacije. U nogometu smo drugi na svijetu, a nemamo stadion. Kad idem gledati Dinamo, čitam prognozu da vidim hoće li padati kiša. Zato mi je drago da barem ovdje u Osijeku sad se nešto gradi.
Varaždinca uz slavonsku metropolu veže jedna lijepa uspomena. On, Goran i društvo 1997. godine u osječkom Zrinjevcu pobijedili su Maroko (4-1) u Davis Cupu, što je do 2017. bilo i zadnji put da je Hrvatska igrala u gradu na Dravi.
- Sjećam se kao da je jučer bilo, a prošle su 23 godine. Ma, što reći, bilo je prekasno, predivna uspomena, puna dvorana... Mislim da bismo u ono vrijeme napunili i veću dvoranu.
Hiršzon "k'o bombon" (stihovi iz pjesme Tarika Filipovića iz legendarnog skeča upravo tijekom tog dvoboja) malo je kasnije potrošio i zadnji pospremivši rekete u torbu i završivši igračku karijeru u najboljim godinama, s 27. U to je vrijeme bio "tituliran" kao "onaj prvi do" Gorana, kao prvi Goranov "pomoćnik" u Davis Cupu. Ni to nije tako loše makar je vrijedio više od 214. mjesta do kojeg je došao.
- Rekao bih da sam imao bolje pobjede i bio bolji nego što sam imao renking. Osvojili smo Goran i ja dva ATP turnira u paru, u Bordeauxu i Zagrebu, igrali smo dva-tri polufinala na turnirima iz Super 9 serije, ono što su danas "tisućice". Igrali smo i u Atlanti 1996. olimpijsko četvrtfinale, pobjeđivali i Grand Slam osvajače poput Woodbridgea i Woodfordea. Bili smo i u finalu Svjetskog kupa u Düsseldorfu 1995. tamo sam pobijedio Rusa Česnokova koji je bio Top 10.
Hrvatska je kasnije na tom natjecanju u finalu izgubila od Švedske, ali taj se meč ne zaboravlja jer...
- Gubio sam 2-6, 1-5 i 15-40 i pobijedio spasivši nekoliko meč-lopti. Dobio sam i Piolinea, igrao protiv Casha, Beckera. Imao sam ukupno dobrih pobjeda, čak i protiv Magnusa Normana na jednom challengeru, no nisam imao konstantu i šteta što nismo Goran i ja više zajedno igrali jer je on težio singlu. Umiješale su se ozljede, leđa su bila problematična, pa financije, a mislim da u ono vrijeme nisam imao ni adekvatnog trenera niti ih je bilo kao danas premda sam kratko surađivao s Prpićem. On mi je mogao pomoći, no spletom okolnosti nije se nastavilo.
Doveo Šprem do 16. mjesta
I rat vas je usporio?
- Kad sam imao 18, bio sam top junior, igrao polufinale Australian Opena, četvrtfinale Wimbledona, na Bonfigliu, koji je malo svjetsko prvenstvo, polufinale. Tada smo mi igrali satelite što je bilo još gore ustrojeno nego danas. Da bi osvojio neke ATP bodove, morao si igrati četiri tjedna u nizu inače ti ne računaju ništa. Također, da bi se kvalificirao na ATP turnir, morao si igrati dva meča u subotu ili nedjelju, pa onda u ponedjeljak ne bi mogao iz kreveta.
Bi li u današnjim okolnostima Saša imao bolju i dužu karijeru?
- Pa sigurno bih. Da sam imao nekoga tko će mi možda nešto sugerirati u pravom trenutku i kome ću vjerovati jer mi smo tenisači sumnjičavi i ne vjerujemo baš kome god. Ali oni dobri uvijek probiju, postoji neki razlog zašto netko je ili nije. Svi pričaju: "Mogao je ovaj, mogao je onaj". Ali, nisi i to je to, nekoga će uvijek pojesti. Kod mene je moglo biti i ovako i onako, u to vrijeme s 30 godina već si bio star, što danas nije slučaj, ali što je, tu je. Tu mi je možda život nešto uzeo, a možda, s druge strane, dao u trenerskoj karijeri jer sam rano krenuo.
Kao trener, među prvim poslovima, a ispao je i najveći, bila je Karolina Šprem.
- Od solidne juniorke doveo sam ju do 16. mjesta na svijetu, radili smo šest-sedam godina. Surađivao sam još i s Krajanom, Tuksarom, Mrdežom... Jesam li imao još ponuda? Tražila me Dinara Safina koju je kasnije preuzeo Krajan. Iskreno, zasitio sam se putovanja, nije to jednostavno. Zadnje dvije i pol godine u Varaždinu sam trener u školi tenisa i odnedavno sportski direktor u klubu.
Trenerski i sportski pogled na suradnju Gorana i Đokovića?
- Sigurno Novak Goranu vjeruje. Rekao bih da je u svemu tome ključan i jezik jer nije isto kada neki trener objašnjava nešto nekome na engleskom komu to nije materinji jezik. Nije samo do savjeta, već i do nekog vica, zezancije. Goran Novaka dobro zna i baš smo neki dan razgovarali kako ga razumije bolje nego Slovak Vajda koji je s Novakom skoro od početka - na kraju će naš legendarni varaždinski "bombon".