U Jugoslaviji su ‘70-ih i ‘80-ih samo tri čovjeka smjela nositi bijelo odijelo. Bili su to Tito i dva Gorana: Goran Milić i Goran Bregović. Bregović je pokazao kako se od rocka može napraviti industrija. Nakon Titove smrti 1980. scena je eksplodirala od kreativnosti. Prljavo kazalište pjevalo je 'Ja sam za slobodnu mušku ljubav', dok je Johnny Štulić punio klubove pjevušeći o Poljskoj. U novom nastavku kultnih rock bendova donosimo vam priču o Zabranjenom Pušenju.
POGLEDAJTE VIDEO:
Goran Bregović nazivao ih je jedinim originalnim odgovorom na punk u ovom dijelu Europe, a oni se nisu libili u svoj izričaj ubaciti narodne elemente i pripovijedanje. Zabranjeno pušenje, kao i još nekolicina uspješnih bendova, poput Crvene jabuke, Plavog orkestra ili Bombaj štampe, nastala je iz tzv. novog primitivizma, sarajevskoga kulturnog pokreta koji je, osim u glazbu, svoj specifičan humor, baziran na duhu 'obične bosanske raje', unosio u radijske i TV emisije, poput kultne 'Top liste nadrealista'.
Ozbiljniji početak rada Zabranjenog pušenja, kao i cijele klike, bio je vezan uz čuveni podrum Zaborav, u kojem su grupe imale probe i prve nastupe. Tu su zasjedali, svirali, snimali, kovali planove. Ključno je za rock bend imati insajdera u kućnom savjetu. Neletov tata bio je naša ‘krtica’ i tako smo se izborili za taj podrum.
Nazvali smo ga Zaborav jer smo tad kao klinci eksperimentirali s raznim supstancijama, a koristili smo ga i za neke druge potrebe članova grupe, zbog nedostatka stambenog prostora, standardnog problema u socijalizmu - prisjeća se Sejo Sexon samih početaka.
Slušali su i mijenjali ploče The Clasha, Boba Marleya, Brucea Springsteena, Toma Waitsa, ali nisu bježali ni od svog Novog primitivizma.
- Mi smo ustvari zakasnili na punk i novi val. U Bosni je bila jedna poprilično rigidna politika oko svih tih ‘sumnjivih pojava’ izvana, teže su dolazili i prolazili novi trendovi. Dobre dvije-tri godine sve je kasnilo za Zagrebom, Beogradom, Ljubljanom ili Rijekom, tako da smo mi imali nešto više vremena za prilagodbu. Zapadne utjecaje redizajnirali smo u sarajevskom duhu i mislim da je zato to i bio prvi punk koji je dobacio do sela. Bijelo dugme je to napravilo s rockom, a mi s punkom. ‘Das ist Walter’ bio je prvi punk album s kojim se ruralni puk susreo, našao se na policama odmah pored Mitra Mirića, Šerifa Konjevića, Halida Bešlića... Možda ni Bijelo dugme nije bilo najbolji bend tog vremena; bili su tu Korni grupa, Time, Indexi, koje su i publika i kritika više cijenili, ali Dugme je donijelo rock na selo, zahvaljujući pjesmama poput ‘Bosanac’ - dodaje Sexon, koji se, za razliku od elitističke rock kritike i nekih drugih urbanih sredina, nikad nije sramio narodnjaka. Naprotiv, kafane su bile neizbježna žarišta društvenog života u njegovu gradu, a to se osjeti i kod svih drugih sarajevskih bendova do danas, tvrdi.
Članovi benda išli su u sarajevsku elitnu II. gimnaziju, a dojam je da su unatoč različitim obiteljskim pozadinama već vrlo mladi bili itekako politički obrazovani i upoznati sa zbivanjima u zemlji i svijetu.
- U bendu je bilo od djece šofera do djece doktora nauka, ali svi smo imali besplatno i kvalitetno obrazovanje. U socijalizmu se to moglo, a danas bismo takvu školu skupo platili - govori Sejo.
'Valter brani Sarajevo', partizanski filmski klasik s početka 70-ih, poslužio im je i kao inspiracija za ime debitantskog albuma, a unatoč kojekakvim sitnim 'nedaćama' na putu, desetak godina kasnije uspjeli su uvjeriti tadašnji Jugoton da je Zabranjeno pušenje bend koji treba izdati. U pjesmi Daleke obale 'Osamdesete', Marijan Ban pjeva kako su 'snimke nosili Škarici i praznih se ruku vraćali' ali u slučaju Zabranjenog pušenja već prvi susret sa Sinišom Škaricom, poznatim urednikom, urodio je plodom.
- To je čovjek kojemu moramo biti zahvalni do kraja života jer nas je njegova odluka usmjerila u cijelu ovu glazbenu karijeru. Tog dana došli smo u Zagreb Bosna Expressom u 6 ujutro i odmah se napili u nekoj kafani u Dubravi. Častili su nas rumom i žesticama, a to je bilo jedno društvo kojem se piće ne odbija. Pred Škaricu smo došli u poprilično nereprezentativnom izdanju, ali on je očito već imao iskustva s takvim frikovima i prepoznao je nešto u nama. Mi smo mislili da smo otišli praznih ruku, ali nakon nekoliko dana zvali su nas iz Jugotona. Inzistirali su da na albumu bude i pjesma ‘Zenica Blues’, koju mi nismo shvaćali ozbiljno i nismo je namjeravali uvrstiti - prisjeća se Sexon krucijalnog trenutka u povijesti benda.
No nije uvijek sve prolazilo glatko. Zbog emisije 'Top lista nadrealista' imali su svojedobno problema i s tadašnjim komunističkim vlastima. Razumijevanja za bosansku verziju Montyja Pythona nije uvijek bilo.
- Prvih nekoliko godina nitko nas nije dirao, čak su nam i pomalo nevjerojatne stvari prolazile. Ipak, situacija se mijenja jednom kada dođeš na TV, na radio, kad napuniš veću dvoranu, kad se oko tebe mota previše ljudi i tvojim šalama pridaje značaj. Mi smo prebrzo došli do tih trenutaka. S 22-23 godine bili smo megazvijezde u zemlji od 25 milijuna ljudi, ne shvaćajući ustvari da nas shvaćaju ozbiljno - pojašnjava.
Razgovori u postaji nisu u pravilu bili posebno inspirativni, ali jedan upravo takav Sejo dobro pamti. U svojim mladenačkim nestašlucima jednom su prilikom krali izolacijski materijal s gradilišta, pri čemu su ih uhvatili i priveli.
- To je bilo nešto prije ovih drugih incidenata. Imali smo akciju u po’ dana, ali upravo u tim trenucima je umro Tito. U roku od 15 minuta na ulicama je bilo nevjerojatno puno policije, a valjda su i ovi, inače nezainteresirani, pijani čuvari gradilišta dobili signal da podignu nivo sigurnosti i to nas je koštalo. Uhvatili su nas s 200 kvadrata stiropora, a kad je policajac pitao Neleta što će nam taj stiropor, Nele mu je, znajući da je izlaz iz te situacije moguć jedino ako si ideološki ispravan, rekao da radimo petokraku za Titov rođendan. Završilo je tako da mu je ovaj opalio šamarčinu, a Nele je odletio četiri metra - prisjeća se kroz smijeh.
Najpoznatija afera iz tog doba definitivno je 'Crko Marshall!' s riječkoga koncerta 1984. godine, na kojem je Nele Karajlić tom doskočicom konstatirao da je bendu otkazalo pojačalo. Oprema nije ni bila marke Marshall nego se radilo o šali, a bend cijelu situaciju ni sebe nije uzimao previše ozbiljno, no informacija o tom 'incidentu' ipak je došla do sigurnosnih službi.
- Iz omladinskih šupa i rupa do sportskih dvorana bio je vrlo kratak put i, koliko god paradoksalno zvučalo, postojala je infrastruktura koja je te opozicijske bendove poput nas svejedno pomagala. Afera Maršal najbolji je pokazatelj da smo se mi u tim trenucima još ponašali kao na manjim, lokalnim svirkama, a to nije bilo najpametnije. To je trebala biti zafrkancija koju smo mi već ranije plasirali u sarajevskim studentskim klubovima, nesvjesni svoje veličine u tom trenutku - prepričava Sejo.
U to vrijeme, naravno, bendovi su se morali nositi i s odlascima članova u vojsku. Ponekad bi upravo to bio okidač dodatne kreativnosti i rađanja nečeg novog.
- Tako je nastao Elvis J. Kurtović i grupa oko njega, od ostataka bendova čiji su članovi služili vojni rok. To su ustvari trebala biti audiopisma za naše članove u vojsci. Da im malo pomognemo i skratimo te duge vojničke dane, snimali smo te sumanute stihove i slali im. Cilj je bio isključivo ubiti vrijeme, ali ispostavilo se da je Elvis J. Kurtović prvi snimio album i postao u to vrijeme najpopularniji - dodaje Sexon.
Likovi iz pjesama Zabranjenog pušenja najčešće su tzv. mali ljudi, vrlo živopisni – radnici, sitni kriminalci, fatalne lokalne djevojke, ljudi sumnjiva morala... S druge strane i guzonjin sin kao svojevrsni kontrapunkt. Sarajevo je tih godina bilo vrlo plodno tlo za kojekakve osobenjake, a mnogi likovi i priče inspirirane su istinitim događajima.
- U Sarajevu tih godina nije bilo elitnog naselja kao što je Šalata ili Dedinje u Beogradu, tako su guzonjini sinovi i političari stanovali pored raje, običnog svijeta. Imate na dlanu pojave kao što su guzonjin sin s jedne te Pišonja i Žuga s druge strane. Po tome je Sarajevo specifično, po toj izmiješanosti. Mi smo svi živjeli u naselju koje nije bilo rock naselje, naprotiv, dominantna je bila narodnjačka muzika. U Zagrebu i Beogradu ta je linija puno jasnija i naši kolege se toga groze, ali mi u Sarajevu smo i tu atmosferu kafana i polusvijeta koji se tamo mota inkorporirali u našu muziku - opisuje Sejo mladenačke dane na sarajevskom Koševu, posebno u Ulici Fuada Midžića, u kojoj su gotovo svi članovi izvorne postave Zabranjenog pušenja živjeli te gdje je bend nastao.
Danas opjevana ulica više ne nosi ime narodnog heroja NOB-a nego nogometne legende Asima Ferhatovića, ali izuzev toga nije se puno stvari promijenilo. Bendovi i dalje stasaju u sličnim okolnostima, ljudi i dalje žive sličnim suživotom. Sexon smatra da se ni status benda nije puno promijenio i da je današnje, poslijeratno Zabranjeno pušenje, usporedivo s predratnom formacijom i njihova četiri kultna albuma iz 80-ih.
- Publika se mijenja, ljudi nisu isključivo vezani uz taj period našeg djelovanja. Većinu našeg materijala sam radio ja, kako prije rata tako i danas. Koliko sam se mijenjao ja, toliko se mijenjalo i Zabranjeno pušenje - govori Sejo.
Alfi i omegi Zabranjenog pušenja nije problem odati priznanje nekadašnjim suborcima s pozornice, iako su ih njihovi pogledi na život i svjetonazori kasnije udaljili. Velik trag u bendu su 80-ih ostavili Nele Karajlić i Emir Kusturica, koji je već tad bio etablirani filmski redatelj.
- Emir je u bend stigao kao osvajač Zlatne palme u Cannesu. On nam je bio velika podrška tih godina, a to su bile kritične godine za nas. Tad smo ‘bili na ledu’ i njegova prisutnost nam je vratila kredibilitet jer smo tih godina loše stajali kod političkog vrha države. Jedno vrijeme uopće nismo ni svirali, ljudi su se bojali zvati nas. On je u to vrijeme, iako disident, bio politički moćan. Založio je svoj obraz za nas i to je imalo efekt - prisjeća se Kusturičina angažmana i njegov odlaska iz benda zbog snimanja filma 'Dom za vješanje'. Sa, za mnoge obožavatelje, nikad prežaljenim Neletom Sejo se nedavno čak i susreo te razgovarao nakon mnogo godina. Nažalost, spojio ih je sprovod Neletova brata i njihova nekadašnjega kolege iz benda, Dražena Jankovića, a ne neka lijepa priča.
- Svatko je privatno izabrao neki svoj put, donio svoje odluke i na to ne treba puno trošiti riječi. Postoje stvari koje su nam svima zajedničke, jedan dio prošlosti koji smo prošli skupa. Dijelili smo dobro i zlo, borili se da nađemo svoje mjesto pod suncem u jakoj konkurenciji i toj je*enoj jugoslovenskoj rock ligi. To su stvari koje se ne mogu i ne trebaju zaboraviti - mirno, gotovo u pomirljivom tonu, govori Sexon, svjestan kako je tih ranih 80-ih u Sarajevu sa šačicom prijatelja iz školskih klupa sudjelovao u nečemu zaista velikom.
Imate li svoje super fotografije s koncerata kultnih bendova? Šaljite ih na mail reporter@24sata.hr. Najbolje nagrađujemo!