OCJENA: 8/10
(SkyShowtime)
Nije lako raditi seriju, pogotovo ako nije dokumentarna, o Auschwitzu. Vrhovno zlo, a u našem svijetu punom zla nikad nije postojalo veće zlo od Auschwitza, ne dopušta nikakav prostor za bilo koju drugu priču. Ipak, svi oni koji su preživjeli najveću tvornicu smrti u povijesti čovječanstva bremenitoj tvornicama smrti imaju svoje priče. Jer čak i na mjestu na kojem je zlo sveprisutno i sveobuhvatno, postoje tračci života, nade, ljubavi dobrote... Ili se barem nadam da je tako.
Ipak, svaku će seriju, film ili knjigu o Auschwitzu, ako nije isključivo faktografska i dokumentarna, pratiti pitanje imaju li autori pravo pričati tu priču. Može li ona, ma kako to ružno zvučalo, jednim svojim dijelom biti zabavna? Jer filmovi, serije, romani jesu, između ostalog, i zabava? Nemam odgovor na to pitanje, ali imam odgovor na pitanje je li serija “The Tattooist from Auschwitz” dobra. Jest. Odlična je. I ma koliko god televizija i serije jednim svojim dijelom jesu zabava, ovoj seriji teško da se može predbaciti da na bilo koji način želi odvratiti gledatelja od užasa Auschwitza.
Prije svega, ona je nastala prema istinitoj priči, životnoj ispovijedi slovačkog Židova Lale koji je deportiran u Auschwitz i tamo, kako bi preživio, prihvatio posao tetoviranja brojeva novim logorašima. Da, serija ima i fikcijske dijelove te poneki izmišljeni lik, a radnja je dramatizirana te samim tim nadograđivana. Ali ni u jednom trenutku gledatelj nije pošteđen gotovo pa nijednog užasa koji se u Auschwitzu događao. I to vrlo eksplicitno. Ono što bi se seriji možda moglo predbaciti jest ustvari najveća snaga serije i gledatelja udara u trbuh više nego svi leševi koji prolaze preko ekrana. To su portreti, krupni kadrovi lica, epizodnih likova koje Lala susreće, iako to autori ne kažu, svi oni će - obični ljudi, starci, žene, djeca, trudnice - već nakon toga kadra završiti u plinskim komorama. I ti portreti ostaju urezani gledatelju u sjećanju, poput vlastita odraza u zrcalu.
Serija nije laka za gledanje, nije napravljena za binganje, ali definitivno je vrijedna gledanja. Ono što bi se eventualno moglo predbaciti tom postupku jest da možda sva ta lica u krupnim kadrovima predobro izgledaju. Ali možda autori na to imaju pravo, možda oni i trebaju izgledati kao mi. Serija je rađena pošteno i pametno.
I možda, možda je upravo neophodno da danas, kad se već pomalo zaboravlja na nacističko zlo, kad neke stranke i neki pokreti koji manjim ili većim dijelom liče na zlo koje je osnovalo Auschwitz, ponovno dobivaju pozornost i značenje, serije i filmovi, priče i romani, podsjete na sve užase koje se iz toga mogu izroditi. Možda dokumenti, fotografije, memoari, dokumentarci i originalne snimke nisu dovoljne, možda baš treba pričati priče kako bi se podsjetilo da je užas moguć i kako zlo može biti beskrajno.