Zagreb je grad koji ima izrazito nisku kulturu dostupnosti besplatne pitke vode u javnom prostoru. Štoviše, zamjetan je i trend neodržavanja i često uklanjanja postojećih česmi/pumpi na lokacijama gdje za njima postoji potreba.
Gradu nužno trebaju nove česme/pumpe koje bi ponudile mogućnost konzumacije besplatne pitke vode na niz lokacija u javnom prostoru, a istovremeno bile suvremeno oblikovane te kao takve postale dio identiteta Zagreba. Dio je to javnog natječaja iz 2016. Naravno, do danas se ništa nije dogodilo po tom pitanju, oni “franceki”, odnosno pumpe kakvih ima na Zrinjevcu i Britancu, nisu odveć prilagođene. Barem ne za nešto starije i one bolesnije, kojima se teško saginjati.
Povijest obećanja da će na “glavnom trgu svih Hrvata” biti i pitka voda seže tamo u kraj osamdesetih. Bilo je tad ideja, a jedna od njih je, primjerice, i ona velikog Zvonimira Milčeca, koji je na Trgu bana Josipa Jelačića želio Mandi iz legende podignuti i spomenik. No, eto, više od 35 godina kasnije ni spomenika, a bome ni “izvora” pitke vode. I bore se ljudi, zagovaraju preobrazbu samog Manduševca dodavanjem “pipe” za pitku vodu.
Saša Šimpraga veliki je borac za pitku vodu na javnim mjestima, a podsjetio je i na predizborno obećanje zagrebačke vlasti, u njihovoj kampanji bile su i “te pipe”. No godinama su to, a kako je lako posvjedočiti, od obećanja “udrugaši” nisu baš puno ostvarili. Tko zna, možda se drže one narodne, “voda nije borba ni u koljenu”.
Da se vratimo na temu, u ovo nogometno, a i teško navijačko vrijeme, da ne nabrajamo dalje, toga barem u ovoj kasabi barem ne nedostaje, u toj silnoj fertutmi ipak je lijepo vidjeti da se netko brine i za javno dobro.