Malo ljudi zna da je popularni Ljubiša Samardžić bio - dvometraš. Točnije, bio je visok 1,98 centimetara, što navodimo kao kuriozitet. Na ekranima nije izgledao tako visok. Kamera, film, vole inače puno niže glumce, one koji su tek koji centimetar viši od 170 centimetara, no Samardžiću to nije smetalo jer je bio velik, a ne samo visok.
Bio je ikona srpske i jugoslavenske kinematografije i velika zvijezda TV serija. A njih se, u bivšoj državi - u kojoj su republike imale samo po dva televizijska kanala, pa si do masovne publike dolazio lakše nego danas, kad se kao glumac moraš probijati kroz gustu mrežu zemaljskih, kablovskih i satelitskih programa, domaćih i stranih - masovno gledalo. Ulice gradova znale su biti prazne u vrijeme njihova emitiranja.
Ljubiša Samardžić krenuo je u život iz svijeta poniženih i uvrijeđenih - otac mu je bio rudar u Makedoniji.
- Rudarski kruh je zaista težak - kazao je jednom, dodajući da ga je odrastanje u rudarskoj obitelji naučilo jednoj važnoj pouci.
- Znam da sam kao dijete zapamtio nešto jako značajno, a to je poštovanje čovjeka po svaku cijenu i požrtvovanje za svakog. Uvijek sam u igru unosio srce i iskrenost, želeći po svaku cijenu da mi se to vrati. Na sreću, ta moja iskrenost je bila presudna da imam veliki, ogroman kredibilitet autora i kod kolega - rekao je svojedobno.
Zenit slave Ljubiša Samardžić dosegao je u popularnoj desetodijelnoj seriji "Vruć vetar" (1980.) za koju je scenarij napisao ovih dana umrli Siniša Pavić, najproduktivniji srpski scenarist, podrijetlom iz Sinja. Samardžić glumi Borivoja Šurdilovića Šurdu, šašavog Beograđanina koji stalno mijenja poslove, a napušta ih čim mu neki poslodavac stane na žulj. U jednoj epizodi, kao brijač koji iskasapi mušteriju, prekida posao na pola brijanja kako bi prilegao - jer mu je pao tlak. Mušterija tilta, ali Šurda nastavlja ležati, štoviše, kad ga čovjek ironično pita "bi li da mu i kavicu skuha", ovaj mrtav hladan kaže da bi.
Danas bi takav brijač završio u novinama, pa bi završio karijeru - to se, doduše, dogodilo i Šurdi, ali njegovom voljom. Taksiranje je napustio nakon neke gužve na nogometnoj utakmici, gdje je vozio menadžere, "kontroverzne biznismene" današnjim rječnikom rečeno. Njemačku napušta nakon svađa s vlasnikom frizeraja za pse i neuspješnog pokušaja masiranja bogatih Njemica. Šurda tako luta svijetom prekarnog rada, tražeći svoju sretnu zvijezdu, koju na kraju i nalazi - u desetoj epizodi otkriva zanimanje za koje je rođen - postaje ženski frizer.
U "Vrućem vetru" Pavić je prikazao tipične mentalitete jugoslavenske ere, razbarušene individualce nepodobne za unificirajući kapitalizam, pobjedničko ali dehumanizirajuće društvo današnjice. Ta je serija bila gledljiva, pitka - doživjela je desetke i desetke repriza, i danas se često vrti na Klasik TV-u - ali je svakako imala ozbiljnu umjetničku dimenziju, kao i Samardžić, koji je glumio kod velikih autora i ostavio iza sebe velike uloge.
- Malo ljudi zna da sam 1983. u Rimu dobio najveće glumačko priznanje. Proglašen sam za glumca godine. Sredinom osamdesetih u Mađarskoj sam proglašen za najboljega glumca i sjećam se da me je na stadionu Nep dočekalo 100.000 ljudi, a 50.000 obožavateljica je ostalo ispred ulaza - prisjetio se.
Serija je u Mađarskoj bila izuzetno gledana - bila je nasinkronizirana na mađarski, a čuvenu melodiju "A sad adio" nije pjevao Oliver Dragojević nego Ljubiša, i to na mađarskom. Serija je ovisila o jednoj neobičnoj stvari - zdravstvenom stanju Josipa Broza Tita, koji se u vrijeme emitiranja liječio u Ljubljani. Svake nedjelje epizoda je mogla biti otkazana. Kolegij urednika TV Beograd je navodno zasjedao od ranih jutarnjih sati kako se ne bi dogodilo da Tito umre, a da se na ekranima vrti humoristična serija.
Najpoznatije Samardžićeve uloge su one partizanske. U "Bitki na Neretvi" glumi Novaka. U legendarnom "Valter brani Sarajevo", najgledanijem jugoslavenskom filmu svih vremena, glumio je ilegalca Zisa. U elegičnom, divnom filmu "Jutro" Puriše Đorđevića, glumi Malog. Tito je volio Ljubišu - i obrnuto.
- Tito je volio film i zahvaljujući njemu mnogo štošta je zaživjelo u filmskoj umjetnosti. Sjećam se jednog interesantnog detalja. Napravljena je 'Kozara' i mi smo u Puli doživjeli neviđenu satisfakciju. Tito je tad imao neke svoje snove, kao i Veljko Bulajić, da naprave 'Bitku na Neretvi', shvaćajući da je taj povijesni događaj idealan za umjetničku transkripciju. Sjećam se kao danas... 1963., već smo se spremali da snimamo film, međutim, dogodi se potres u Skoplju. Tito je tad zaustavio kompletnu pripremu za film i sačekao je tri godine. Te 1966. nalazimo se na Vangi. Veljko Bulajić dolazi meni i šapne mi: 'Molim te, kad sjedneš sad pokraj njega, predloži mu da revitalizira 'Bitku na Neretvi'. Kako se otvorio razgovor, rekao sam mu da se Skoplje pridiglo i da bi bilo divno da napravimo film. On se složio, a Veljko Bulajić koji je sve vrijeme sjedio iza mojih leđa samo me potapšao da ustanem, što sam i učinio. On je sjeo i napravio dil. I tako je došlo do filma. Eto, takav je bio Tito - ispričao je svojedobno.
U Brešanovu "Hamletu u selu Mrduša Donja "Ljubiša Samardžić glumi Mačka. Nezaboravan je kao Crni Rok u "Kuda idu divlje svinje" Ivana Hetricha, seriji koju je novosadski Svet prije nekoliko godina proglasio najboljom TV serijom svih vremena na ovim prostorima. Ljubiša, "Smoki", bio je i "Policajac s Petlovog brda", a okušao se, više nego uspješno, i kao redatelj snimivši, pored ostalih, dva hita - "Natašu" i "Nebesku udicu"... Za više od 150 filmskih i televizijskih uloga dobio je šest Zlatnih arena u Puli, Zlatnog lava u Veneciji, Grand prix za prvu režiju filma "Nebeska udica" u Herceg Novom, Grand prix za "Jesen stiže, dunjo moja", Grand prix za "Ubojstvo s predumišljajem", Sedmojulsku nagradu, Nagradu Pavle Vuisić, Nagradu za životno delo Aleksandar Lifka...
U ratu se nije kompromitirao. Ostao je častan.
- Kao brižan otac nisam dopustio da mi vojni odsjek '91. odvede sina u rat protiv dojučerašnjih susjeda i prijatelja. A u tom nevremenu i blokadi osnovali smo obiteljsku produkcijsku kuću u kojoj je moj sin Dragan vodio produkciju, a ja sam stvarao uvjete za realizaciju filmskih i serijskih projekata - rekao je za 24sata. Uloga oca možda je ipak bila najveća u njegovu životu.
- Bio je vrlo brižan, brižniji od mene - kazala je njegova supruga Mira i nastavila:
- On je toliko brižan da ga ja zovem mama, a on mene tata. Mali čak kaže da ga je Ljubiša rodio, a ne ja! Prema tome, ja kao majka samo poziram. Kad Dragan noću zaplače, on se ustaje, on je taj koji ga ujutro hrani mlijekom, oblači, čak i onda kad u šest mora na snimanje. Meni je to neshvatljivo, ali mi, moram priznati, odgovara. Mali ga jako voli.
No sin je bio i akter najtragičnije priče u njegovu životu. Vrlo mlad, s 34 godine, razbolio se od leukemije i umro. Ljubiša je godinama glumio samo kako bi pokrio troškove liječenja.
- Kad je naš Gaga odlazio, mislio sam da neću izdržati i da će mi uskoro doći kraj. Mira me trgnula jer je bila svjesna da sam moralno pao, smršavio, izgubio volju za bilo čime. Govorila mi je: 'Čovječe, život je smrt, upamti to! Nastavi raditi jer ćeš u tome naći smisao opstanka'. Bila je u pravu. Šteta što nije završila psihologiju - kazao je za Express.
Poput Milene Dravić i Dragana Nikolića, i Ljubiša Samardžić tijekom rata održao je kontakt s kolegama iz Hrvatske i Bosne.
- Ponosim se što sam ih sačuvao i kad je bilo najteže. Koliko sam se puta čuo sa Šibom Krvavcem 1992. dok je ležao u bolničkoj postelji, ili s Brankom Bauerom, ili Ivanom Hetrichom, ili sa Stipom Šuvarom koji je pomogao mojoj Miri kad je Gaga boravio u Zagrebu, na Rebru. Ta obostrana brižnost ostaje kao najviši životni, ljudski postulat - rekao je svojedobno.
Poput sina Dragana, Ljubiša je obolio od kronične leukemije. Dugo se borio s bolešću, ali ona je bila jača. Umro je u Beogradu 8. rujna 2017. u 81. godini.