Mogao je postati još jedan tapetar. Za to se školovao. Nadao se uspješnoj golmanskoj karijeri, vjerojatno je sanjao da postane nasljednik velikog Vladimira Beare u svojem voljenom Hajduku. Utakmice “bilih” redovito je pohodio, nije mu bio problem brodom “skoknuti” iz Splita do Šibenika. Ali ipak postao je legenda. Prvo ide ta riječ, pa onda opis njegova zanimanja - pjevač. Naravno, pričamo o legendarnom Miši Kovaču (82), čiji je streloviti uspon do zvjezdanih visina počeo prije 60 godina.
Mišo Kovač rođen je kao drugo od troje djece Zrinke i Jakova Kovača u okupiranom Šibeniku 1941. godine. Odrastao je u sad već kultnom Varošu, gdje su mu susjedi bili Vice Vukov i Arsen Dedić. Kao tinejdžer počeo je braniti u Nogometnom klubu Šibenik, dogurao je do juniorske momčadi. Trebala mu je to biti odskočna daska do Starog placa. Dokazat će se na terenu pa će ga netko iz Splita primijetiti i dovesti u momčad...
- Na Starom sam placu bio sto puta na utakmicama kao mulac. Ja sam Šibenčanin, ali sam veliki hajdukovac - ispričao je Mišo u jednom intervjuu za Šibenski.
Nakon vojnog roka u Beogradu počeo je pjevati
Ipak, na kraju je, kaže Mišo, presudila njegova visina. Odnosno, nedostatak iste. Nedostajalo mu je, kazao je, 15 centimetara. A i za svoje glazbene nastupe je dotad već dobio nagrade. Te 1961. godine je na natjecanju Prvi glas Šibenika podijelio prvo mjesto s Mirkom Vukšićem. Za nagradu je tad dobio singlicu Elvisa Presleya.
- Branio sam u juniorima Šibenika, bila je to dobra momčadi. U njoj smo igrali Nadoveza, Žaja, Aralica i ja. Jednom smo i juniore Hajduka nadigrali usred Splita 3-0. Bio sam dobar vratar, bez šale. Samo sam bio malo nizak za gol, možda je i to odlučilo što sam se ostavio nogometa i krenuo putevima zabavne muzike - ispričao je Mišo za Plavi vjesnik 1967. godine.
A probiti se u svijetu zabavne glazbe tad je bilo možda i teže nego u svijetu nogometa. Nakon odsluženja vojnog roka u Beogradu počeo je redovito pjevati. Nije imao adekvatnu odjeću, pa je cipele i smoking za prvi nastup posudio od prijatelja.
- U Beogradu me kao osobu iz Hrvatske, Šibenika, Dalmacije, nisu prihvatili i ja sam se odlučio za Zagreb. Bilo je to 1964. godine. Bilo je ljeto, ja bih uzeo mornarsku majicu i išao, prvo Gradska kavana, onda u pravi bar, gdje je pjevao Robić poslije rata, pa Neboder... Nigdje nisam tražio novac, a nisam ga imao - otkrio je Mišo u razgovoru za “Portret” na CMC televiziji prije nekoliko godina.
Prvi Mišin singl izašao je 1964. godine
Iz Zagreba se, pak, vraća u svoj Šibenik s istim ciljem - probiti se do vrha glazbenih ljestvica. Kako je napisao Siniša Škarica za Jutarnji list, Mišo se 1964. godine vratio u Šibenik “pun snova i praznih džepova”. Lokalni sastav Magneti tražio je novog pjevača, a “besposleni Kovač je ponudu prihvatio bez razmišljanja”. Zabavljao je mlade na terasi Dubravke, njihovi nastupi bili su jako popularni, ali Mišo je htio više.
Na službenim stranicama grada Šibenika stoji kako je njegov put ka vrhu počeo na jednom natjecanju mladih pjevača u Karlovcu. Mišo je tu s prepjevom pjesme Raya Charlesa “I Can’t Stop Loving You” doživio veliki uspjeh.
Odlazi ponovno u Zagreb. Tu je prvi improvizirani nastup imao u zagrebačkoj Gradskoj kavani, a ključnu ulogu u njegovu uspjehu na početku karijere odigrao je legendarni Pero Gotovac. Jako mu se svidio Mišo kao pjevač. Bio je spreman potpuno se predati glazbi, ono što je Gotovac jako cijenio. Jugoton objavljuje prvi Mišin singl u jesen 1964. godine.
Nije do vrha odmah skočio, ali to je bilo prekretnica, tu je sve zapravo krenulo... Njegov prvi singl “Ne mogu prestati da te volim” prodao se u desetak tisuća primjeraka. Brojke su nastavile rasti, očekivanja i povjerenje Jugotona i Gotovca u karizmatičnog Šibenčanina pokazala se opravdanim. “Ja odlazim” je prodan u više od 40.000 primjeraka, “San Francisco” u 50.000... Pobjedom na sarajevskom festivalu Vaš šlager sezoPe 1969., s pjesmom tad gotovo anonimnog Đorđa Novkovića “Više se nećeš vratiti”, Mišo je došao do vrha. Trebalo mu je za to samo pet godina. I do današnjeg dana taj vrh nije napustio.
Mišo je prodao najviše ploča u Jugoslaviji
Taj singl je, zapisao je Yugopapir, prodan u nevjerojatnih 183.987 primjeraka 1969. godine. Ukupno je te godine Mišo prodao najviše ploča od svih “zabavnjaka” u Jugoslaviji, njih više od 250.000. “Taman glas, podsjeća na Raya Charlesa”, pisao je za Yugopapir Mladen Ivanišević o Miši te 1972. godine.
Spomenuta je tu i anegdota sa snimanja jedne od prvih Mišinih ploča. Gotovac je bio strog, imao je potpuno kontrolu nad studijem.
- Da li se ti, mladiću, šališ s nama? Jesi li sad pjevušio - upitao ga je Gotovac.
- A tko bi drugi, dragi šjor Pero. Vi ste me zvali da snimim ploču. Treniram dok ne dođem na red - odgovorio mu je dobro raspoloženi Mišo.
- Ama, bog te ubio! Zar ti ne znaš da se prvo snima ritam, pa onda gudači, a na kraju vokal! Bježi iz studija dok te ne pozovem - viknuo mu je Gotovac.
Umalo je izgubio život...
Godine 1971. Mišo dolazi do novoga velikog uspjeha. Osvaja Splitski festival s pjesmom “Proplakat će zora” Stjepana Mihaljineca i Drage Britvića. Ako je dotad bilo upitno tko je najpopularniji pjevač u Jugoslaviji, sad je odgovor bio jasan. No tu 1971. godinu neće Mišo pamtiti samo po dobrome. Umalo je izgubio život... Na cesti kod Sukošana, vozeći se u svojem Citroenu Pallasu de Lux, kakvog je vozio i francuski predsjednik De Gaulle, Mišo je doživio strašnu prometnu nesreću.
Mediji su pisali kako je pjevač neoprezno ušao u krivinu vozeći oko 60 km/h. Nagli pritisak kočnice zanio je njegov automobil i došlo je do sudara s automobilom koji je vozio austrijski državljanin, koji je teško ozlijeđen.
- Tog dana sam vozio iz Splita u Poreč, trebao sam nastupati na festivalu Zlatni delfin. Padala je kiša i put je bio klizav. Na udaljenosti od 30 metara ugledao sam ispred sebe s desne strane parkiranu kolonu automobila. Pokušao sam kočiti, ali mi to nije pošlo za rukom. Izbora nisam imao; ili da udarim u parkirane automobile ili da prijeđem na drugu, slobodnu, lijevu stranu. Odlučio sam se na ovo drugo i tada je iz suprotnog pravca naišao automobil - ispričao je Mišo i dodao kako je “k sebi” došao tek u zadarskoj bolnici. Ispričao je kako ga je samo sreća spasila od sigurne smrti.
Pjevao je i u Americi, a danas su njegove pjesme dio svake fešte
Srećom po Mišu i sve nas, nesreća nije ostavila teže posljedice. Tijekom oporavka je pustio svoje prepoznatljive brkove, neki kažu da je to napravio kako bi sakrio ožiljak od prometne koji mu je ostao ispod usne. Sredinom sedamdesetih godina “skoknuo” je Mišo “preko bare”. U kultnom Madison Square Gardenu u New Yorku bio je na nastupu jednog od svojih idola, kralja rock ‘n’ rolla, Elvisa Presleyja. Taj nastup na njega je ostavio snažan dojam.
- Iskreno, nije me oduševio pojavom. Ali kad je krenuo po baladama i otpjevao ‘My Way’, shvatio sam da ne postoji ništa bolje na svijetu, ni Mozart ni Pavarotti, ništa! Postoji samo Elvisov ‘My Way’ - ispričao je svojedobno Mišo. Kasniji život obilježili su mu veliki poslovni uspjesi, ali i obiteljske tragedije.
Njegove pjesme znaju stari i mladi i neizostavni su dio svake dobre fešte. Ima ih uz koje možete slaviti, uz koje ćete plakati, uz koje ćete i slaviti i plakati. Kad Mišo izađe na pozornicu i raširi ruke, publika pada u ekstazu. Toliko je velik da mu ni riječi nisu potrebne. Završimo ovaj tekst njegovom izjavom.
- Bez publike nema ništa. Upamti što ti ja kažem. Može netko snimiti ne znam što, ako nema publike koja to osjeća, to onda nije ništa. Na mojem posljednjem koncertu u Areni bilo je prodano 25 tisuća karata. Od toga je bilo pola Bad Blue Boysa, pola Torcide. Nitko jedno drugog nije gurnuo jer znaju da sam ja protiv toga. Razumiš? I on koji dolaze na moje koncerte, slušaju moju pjesmu i moja pjesma mu kaže da vjeruje u ljude koji su pokraj njega - kazao je Mišo svojedobno u razgovoru za HDU.
Jer Mišo je emocija. I Mišo nas spaja...