Doajen Hrvatske televizije Lazo Goluža preminuo je u 85. godini. Tužnu vijest potvrdio nam je njegov sin Dominik. Legendarni novinar i urednik najveći je doprinos dao na području kvizova.
Nakon smrti oca mladost je proveo u Domu časnih sestara u Hrvatskom Leskovcu, gdje ga je u župnoj crkvi u Brezovici krizmao kardinal Alojzije Stepinac. Časne sestre brinule su se za njega, no školovanje u sjemeništu nikada nije završio. Bio je čovjek koji je uvijek znao zašto je ovdje.
Bio je autor, urednik i suradnik brojnih televizijskih emisija i serija poput 'Smjerom putokaza', 'Skrivene kamere', 'Jadranskih susreta'. Poznat je bio i kao autor kvizova i prevoditelj. Među njegovim najpoznatijim kvizovima su 'Tri, dva jedan... ali vrijedan', 'Pješčani sat', 'Brojke i slova' i 'Kviskoteka'.
Zasigurno najpopularniji Golužin projekt bila je 'Kviskoteka'. Kviz je nastao 1979., a emitirao se 15 godina. Voditelj kviza bio je Oliver Mlakar. Dok je emitiran na Televiziji Zagreb, po mnogima to je bio najpopularniji i najgledaniji kviz na prostoru bivše SFRJ. Bio je organiziran u više igara koje su se s vremenom mijenjale, a najuspješniji natjecatelj kviza bio je Mirko Miočić.
- Kviskoteka je dala nekoliko velikih kvizaša. Najuspješniji je Mirko Miočić, uz njega odmah Robert Pauletić, a najveća klasa u Kviskoteci bio je beogradski student povijesti Predrag Marković. Neka se nitko od naših ne ljuti, ali to je istina, bio je fenomenalan! Kvizaše se nikako ne može smatrati šampionima uzaludnih jer izuzetni su kvizaši bili i novinari - ispričao je Goluža svojedobno za Večernji list.
Za sudjelovanje se prijavljivalo na tisuće ljudi iz cijele Jugoslavije, a na skupnim testiranjima kandidati su prvo morali proći provjeru inteligencije, kao i nekoliko krugova eliminacije. Emisija je imala i maskotu - Kviska.
'Igru asocijacija' iz 'Kviskoteke' Goluža je prvo zaštitio na jugoslavenskoj, a zatim i na svjetskoj razini. Bio je prvi u Hrvatskoj koji je svoj projekt zaštitio kao intelektualno vlasništvo. Iz 'Kviskoteke' su nastale i dvije knjige koje je Lazo objavio sa svojim suradnicima: 'Kviskoteka' i 'Kviskoteka - igra pitanja'.
Goluža je nakon završetka studija komparativne književnosti i talijanskog jezika s Pajom Kanižajem pokrenuo časopis 'Paradoks'. Zaposlio se na HRT-u 1967. i radio na javnoj televiziji sve do mirovine 2002.
No zbog rada na časopisu 'Paradoks' bio je kažnjen zajedno s Kanižajem. Goluža je dobio otkaz na televiziji, a Pajo dva mjeseca zatvora u Turopolju. Potom je Lazo neko vrijeme proveo u Parizu.
- Smetalo im je što smo kao aforizam napisali 'Gospodo, sjetite se palih drugova' pa smo onda opalili po Vidi Tomšič iz slovenskog CK koja je djecu školovala vani. Pitali smo se odakle joj novac. Kao što vidite, Pajo i ja bili smo ljeviji od lijevih, stroži od strogih - govorio je Lazo za Večernji list.
- Meni se dogodilo to da sam iz Pariza bio prošvercao Playboy na čijoj je naslovnici jedna dama pokazala svoju prekrasnu stražnjicu. Odnio sam to Ottu Reisingeru koji je tu stražnjicu oblikovao u ilustraciju za naslovnicu Paradoksa koristeći likove tadašnjih poznatih osoba. Završio sam više puta na ispitivanju u Đorđićevoj gdje su htjeli znati tko je bio uzorak, mislili su da je to neka od poznatijih zagrebačkih prostitutki. Prošao sam gadnih situacija, najgora je bila kada me tadašnji ravnatelj zagrebačke televizije Tomislav Golubović pozvao i rekao kako više ne mogu sa mnom surađivati - objašnjavao je.
Potom je radio kao stjuard u Wagons Litsu skoro dvije godine.
- No onda je 1967. godine u Pariz stigao najbolji televizijski urednik svih vremena Saša Bjelousov, podrijetlom iz Čehovljeva Taganroga. U Parizu je tada bila i Tereza Kesovija pa su me pozvali na večeru. On me pitao bih li se ja vratio na televiziju - govorio je Lazo, koji je potom u studenom te godine postavljen na mjesto suradnika u Zabavnom programu. No kvizovi su ga počeli zanimati ranije, a naposljetku ga i obilježili.
Nakon umirovljenja je nastavio surađivati na postavljanju kviza 'Tko želi biti milijunaš'. Stvarao je i nove televizijske formate kvizova, a od 2015. formate inteligentnih igara za aplikacije novu medija. Dobitnik je nagrada HRT-a: godišnje 1993. i za životno djelo Ivan Šibl 1995.