Nakon 15 godina Meri Cetinić (66) izaći će sutra pred zagrebačku publiku u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Tako će jedna od najuspješnijih pjevačica, skladateljica i kantautorica proslaviti 40 godina solo karijere. Prije toga je bila u grupama CHE, More i Delfini, s kojima je kao tinejdžerica bila na prvoj turneji. I to po SSSR-u jer su, kaže, u to vrijeme glavne turneje bile po Sovjetskom Savezu.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Bili smo dva, tri mjeseca na putu, a nekad smo imali i tri koncerta na dan. Sve je bilo rasprodano, mi smo za njih bili kontakt sa Zapadom. Obišli smo sve gradove do Sibira. Danas mi je žao što nisam išla u razgledavanje, ali bilo je strašno hladno, - 40 Celzijevih stupnjeva. Ja sam bila rokerica, više sam pjevala repertoar Janis Joplin – prisjeća se Meri i dodaje:
- Pjevala sam na engleskom i nisam bila prikladna jer – ‘puno kričim’. Htjeli su me poslati kući. U meni je proradio dišpet. To popodne tražila sam rusku pjesmu koju bih mogla izvesti i našla veselu i melodioznu. Naučila sam riječi u jedno popodne i ispisala šalabahtere po rukama. Bend se na brzinu uvježbao. Znali smo da će doći komisija. Na pozornicu sam izašla sva naoštrena, otpjevala uobičajeni repertoar, a za kraj sam ostavila tu rusku pjesmicu. Publika je poludjela. Morala sam pet, šest puta izlaziti pjevati refren, mahala sam publici s dlanovima crnim od tinte, sve se razlilo od znoja. I nisu me poslali kući – prisjeća se Meri, koja je u SSSR-u u hotelima dobro zapamtila “babuške” koje su sjedile na svakom katu i kontrolirale tko i kada dolazi.
Majka joj je bila kućanica, a tata električar, no i ona i brat Ante, priča nam Meri, povukli su glazbeni talent na rođaka otprije sto godina Krnjana Cetinića koji je bio vrhunski pjevač.
S bratom je počela surađivati od prvog albuma "Meri", koji su snimili u Zagrebu.
- On je napravio sve aranžmane, čak su mi svirali zagrebački solisti. Ante je zbog snimanja došao iz Nizozemske gdje živi, a cijela ta strka i rad s toliko ljudi njemu je bilo naporno. Stalno se svađao s njima jer je on imao svoju viziju. Sjećam se snimanja pjesme ‘Zapleši s nama večeras’ koja je malo brža, disko pjesma i gudači su morali žestoko svirati. Nije to bio njihov način sviranja. Ante je izgubio živce i rekao im da gubi vrijeme, da odu iz studija. Ostao je samo Ivan Kuzmić na violini koji je uspio izvrsno odsvirati sve dionice – prisjeća se Meri. Nakon toga albume je snimala u Nizozemskoj, kod brata u stanu. Nije bilo pauze, sljedeće godine odmah se počeo raditi album “Ja sam žena” koji je prodan u 500.000 primjeraka.
Kćer Ivanu Burić, s kojom danas često glazbeno surađuje i koja će s njom nastupiti u Lisinskom, samohrano je odgajala od druge godine. Ona joj je bila na prvome mjestu, pa i pod cijenu karijere preko "velike bare". S 30-ak godina nastupala je u Hollywoodu. Tamo je bila i agentica Gladys Knight. Prišla joj je, dala vizitku i rekla da bi voljela razgovarati s njom, prisjeća se Meri. Htjela je njezin album prevesti na engleski i snimiti ga, zamolila ju je da ne ode. Ali njoj je falila Ivana. Bila je razapeta. Cijelu noć je plakala, ali odlučila se vratiti kćeri i upisati je u školi.
- Nije bilo lako biti samohrana majka jer uz moj posao koji traži puno predanosti, koncentracije, obveza... trebalo je imati i osjećaj vremena za njezine potrebe. Ivana je bila divno dijete i brzo se priviknula na moj tempo. Nije mi nikad zamjerila što sam je samo ja odgojila, iako znam da joj je nedostajala i očeva potpora, pogotovo u mladenačkoj dobi. Vjerojatno se ta praznina ne može lako ispuniti - govori Meri i dodaje kako se svojski trudila nadomjestiti joj oca, koji ni na koji način nije bio uz nju. Zato se oduvijek oslanjaju jedna na drugu i imaju posebnu vezu.
- Financijski mi nije nikad bilo teško jer sam dobro zarađivala i imala uspješnu karijeru. Oduvijek sam znala s novcem. Štedjela sam i nisam nikad rasipala što imam - kaže Meri, kojoj je razdvojenost od kćeri najteže padala. Ističe da su joj roditelji bili najveća potpora.
- Bez njih sigurno ne bih mogla sve uskladiti i ostvariti. Dok Ivana nije krenula u školu, vodila sam je na turneje. Iako je to bilo zamorno, nikad to nije pokazala. Kada je krenula u školu, ostajala je s didom i bakom. Ponekad sam odlazila i na dulja putovanja, ali me je uvijek razdirala odvojenost te sam se željela što prije vratiti kući – govori, a najteže joj je bilo kad je povela Ivanu na turneju u Australiju.
- No na granici u Beču je nisu pustili jer nije imala dozvolu oca, a bila je maloljetna. Nismo se mogle vratiti jer su prilazi gradovima već bili zatvoreni. Bio je početak rata. Poslala sam je prijateljima u Zürich u nadi da će se to brzo riješiti. Trebala su dva mjeseca dok sam joj iz Australije riješila vizu. To su bila dva najgora i najteža mjeseca u mom životu, a i ona je bila jako uplašena i teško je to izdržala - govori Meri, koja se nakon prvog i jedinog braka nije više udavala.
- Oduvijek sam htjela imati pravu obitelj. Možda bih i imala još djece, ali kad pogriješite u mladosti i preuzmete sve odgovornosti, ne ostaje puno vremena i snage za nešto novo. Nisam, nažalost, imala priliku sresti osobu s kojom bi se vezala i tako je život tekao tako kako je. Nije mi žao što sam sama odgajala kćer – kaže.