Nikad nisam sumnjala u uspjeh Janice i Ivice jer kroz život idu srcem, predanošću i upornošću, rekla je svojedobno Janičina majka Marica i uvelike objasnila kako su njezina djeca ostvarila tolike uspjehe.
Ponajviše radom i upornošću jer Janici skijanje u počecima baš i nije išlo. Njen otac Ante trenirao je s Ivicom, a Janicu nije baš zanimalo. Štoviše, Ante nije imao niti novca da priušti treninge oboma, ali i on je bio uporan kao i njegova djeca. Prepoznao je njene motoričke sposobnosti i odlučio uključiti i Janicu u treninge, a predsjednik Ski kluba Zagreb, liječnik Ivo Drinković, Janici je darovao skije svojeg sina.
Janica je prvi put na skije stala s tri godine, ali je stalno padala i ometala drugu djecu. Njezina majka mislila je da bi bilo najbolje da odustane, ali uz treninge s ocem i Ivicom, Janica se značajno popravila i ozbiljnije se počela skijanjem baviti s 10 godina. Ante je Ivicu često vozio u austrijska i talijanska skijališta, i to Ladom koja nije imala ni grijanje, a sve bi češće s njima išla i Janica.
Svi koji poznaju nesvakidašnji put velikih sportaša kažu da su dio djetinjstva proveli u toj staroj Ladi, spavali na račun očevih prijatelja u Sloveniji i ustajali u četiri kako bi besplatno skijali na stazi dok ne bi proradila žičara. Kad nisu imali novca i prijatelja da im pomognu, spavali su u šatorima, autu, šumi... Nerijetko bi se budili u vrećama za spavanje prekriveni snijegom. Upravo to, rekli bi mnogi, izgradilo je dubok odnos između nje i Ivice.
Oduvijek su se borili jedno za drugo, skrbili jedno za drugo i voljeli jedno drugo. Odrasli su u zagrebačkoj Medvedgradskoj ulici, a poznata je priča kako Janica nikad ne bi jela kolače kod susjede, a da prvo ne dobije jedan za Ivicu. U malenom dvorištu iza kuće uvijek su skupa trenirali. Utezi, čučnjevi, sklekovi onda lopta. Sve treninge radili su zajedno.
Ipak, kako tvrdi njena majka, Janica je oduvijek bila malo vragolastija od Ivice. Znala ga je često i zezati, ali sve u duhu sestrinske ljubavi. Jednom ga je, rekla je u jednom intervjuu Marica, častila sladoledom, ali tek je poslije Ivica shvatio da ga je 'častila' novcem iz njegova novčanika.
Janica i Ivica bili su i velika motivacija jedno drugom. Upornost i predanost u treninzima gurali su oboje naprijed, a vrlo brzo se to pokazalo kod Janice. U sezoni 1996/1997. osvojila je Topolino i Pinocchio, najvažnija natjecanja u dječjoj kategoriji, a nakon toga praktički je osvojila i sve ostalo. Bio je to golem uspjeh mlade skijašice, koja nije imala iste uvjete kao druge. Zbog tih rezultata otišla je i na Zimske olimpijske igre u Nagano sa samo 16 godina. Najbolji rezultat joj je bilo osmo mjesto u kombinaciji.
U sezoni te godine na Svjetskom juniorskom prvenstvu osvojila je treće mjesto u superveleslalomu i srebro u kombinaciji. U Svjetskom kupu ozbiljnije je krenula 1999/2000., kad je sakupila 430 bodova i zauzela prvo mjesto u ukupnom poretku, ali nažalost, te sezone je ozbiljno ozlijedila koljeno pri padu na spustu.
Iako su joj mnogi predviđali čak i kraj karijere, Janica se vratila snažnija nego ikad iduće sezone. Pobijedila je u osam utrka i na kraju osvojila svoj prvi Veliki kristalni globus. Ali potom ju je opet zaustavilo nekoliko operacija koljena. Zbog toga nije niti bila favorit na ZOI-ju u Salt Lake Cityju.
Međutim, Janica se popela tad na skijaški Olimp. Osvojila je zlato u kombinaciji, što je bila prva medalja u povijesti hrvatskog skijanja i prva hrvatska medalja na ZOI-ju. Potom je osvojila srebro u superveleslalomu, a potom je još osvojila zlato u slalomu te veleslalomu. Iduće godine Janica je nastavila sa sjajnim rezultatima. Osvojila je Veliki kristalni globus te tome dodala i dva zlata sa Svjetskog prvenstva u St. Moritzu.
Iste godine Janica i Ivica ušli su u povijest skijanja kao prvi brat i sestra koji su pobijedili na isti dan. Bilo je to na Janičin 21. rođendan. Janica je propustila iduću sezonu, ali vratila se 2005., kad je osvojila Mali kristalni globus za kombinaciju te još tri zlata na Svjetskom prvenstvu u Bormiju. Nakon toga stigla je jedna od Janičinih utrka koje najviše pamtimo. Na Janičin 24. rođendan, 5. siječnja 2006., u drugoj vožnji na Sljemenu ostala je bez štapa i rukavice. Golom rukom je udarala u kolce na stazi i osvojila treće mjesto.
Iste godine uslijedila je još jedna žetva medalja na ZOI-ju. U Torinu je osvojila zlato u kombinaciji i srebro u superveleslalomu. Tomu je dodala još jedan Veliki kristalni globus. U svojoj karijeri Janica je ukupno osvojila četiri zlata i dva srebra na ZOI-ju, pet zlata na svjetskim prvenstvima, tri Velika kristalna i sedam Malih kristalnih globusa.
VIDI OVO! Što Vam donosi horoskop u ostatku dana?