Uspjesi sportaša više ne iznenađuju, bilo ih je zaista mnogo. On tenisača, nogometaša, u povojima države još i košarkaša, pa vaterpolisti, rukometaši, Kostelići, pojave se i poneki atletičari, gimnastičari... Uglavnom, oni su nas na uspjehe navikli, mahom u kućnoj radinosti. No, iznenađujuće je zadnjih dvadesetak dana. Jedan je glazbenik, Marko Purišić, voli biti Baby Lasagna, napravio veliki uspjeh s pjesmom “Rim tim tagi dim”, bio je drugi na Eurosongu, iako je slovio i za glavnog favorita.
Za teoretičare zavjere idealno, bio je “pokradeni heroj”. No, bio je hrvatska senzacija, tja, dobio je i doček na “glavnom trgu svih Hrvata”, Trgu bana Josipa Jelačića. Nije prošlo puno, a još jedan veliki uspjeh. Filma Nebojše Slijepčevića “Čovjek koji nije mogao šutjeti” osvojio je Zlatu palmu na slavnom filmskom festivalu u Cannesu.
Kad čovjek ne bi razmišljao o zbilji, o hrvatskoj svakodnevici, mogao bi “zabludjeti”, pomisliti da živimo u nekom naprednom svijetu, rekli bismo: paralelna stvarnost. Na jednoj su strani svi mladi i uspješni ljudi, kojih imamo diljem svijeta, u raznim granama, a na drugoj ono što imamo u domovini. Ljudi koji bi trebali uživati u mirovini moraju dodatno raditi, kao taksisti, čistači, zaštitari, sakupljati boce... a ni nekima koji rade nije puno bolje. Zaključak se nameće sam: da su nam političari odlikaši, poput nekih sportaša, glazbenika ili filmaša, bilo bi nam puno lakše.
Tragedija je dio iz knjige Ephraima Kishona “Moj češalj”, koju je napisao 1945. godine, a koja u jednom dijelu kaže: “Dakako da su i do mene neprestance dopirale glasine o javnim skandalima i korupcijskim aferama. Ali meni se za sve to fućkalo jer sam smatrao prirodnim da političari grabe lovu. Zašto bi inače izabrali tu profesiju?”