Kao zadrti Dylanofil, ali i vječni Arsenov fan, prva tri Dedićeva albuma odavno sam smještao uz bok meni najdražem trolistu Dylanovih albuma snimljenih u nizu, tijekom 1965. i 1966.: “Bringing It All Back Home”, “Highway 61 Revisited” i “Blonde On Blonde”. Riječ je o zacijelo najboljem diskografskom nizu u ukupnoj povijesti hrvatske “popularne” glazbe. Jer prvijenac “Čovjek kao ja” bio je senzacionalni manifest Arsena kantautora, “Arsen II” krunski dokaz suvremenosti Dedića kao pop trubadura, a “Homo volans” genijalan projekt zrelog autora i glazbenika koji je besprijekorno spojio suprotstavljene svjetove “popularnog” i “elitnog”.
POGLEDAJTE VIDEO:
Je li “Homo volans” bio “samo” glazbeni eksperiment na kojem je Dedić u naponu snage objedinio svoje kantautorsko umijeće, vješto preskočio neke žanrovske plotove i pokazao ambicioznost autora koji se ne miri s postojećim kanonima? Možda, no Arsen je u intervjuu 1988. godine ponudio još jedan odgovor kao razlog za žanrovsko šarenilo, ali i “multidisciplinarnost” pjesnika, glazbenika za širu i elitnu publiku, autora glazbe za kazalište, televiziju i film te slikara iz kućnog “tihog obrta”.
“…Nisam dosadio sam sebi. Samo zbog toga što sam bježao iz žanra u žanr, iz okolnosti u okolnost. A da sam ovisio o jednoj stvari, ma koliko ona bila perfekcionistička, ja bih se, vjerojatno, ubio...”.
Multitalentiranost i multidisciplinarnost do kraja su ostali trajno obilježje Arsenova stvaralaštva. Uglazbljena i neuglazbljena poezija (koja mu je s pravom donijela i “Goranov vijenac”) tiskana u zbirkama, glazba za film, televiziju i kazalište, pop skladbe pisane za druge, albumi za djecu, vlastiti kantautorski opus, slikanje za dušu iz kućnog “tihog obrta”, koncerti (i oni samostalni i oni s Gabi, kojima se kasnije pridružio treći član genijalne obiteljske glazbene družine Dedićevih, sin Matija)… podjednako su važni za makar skicozan portret velikog umjetnika.
I tako je to trajalo sve do 17. kolovoza 2015., kad su mediji objavili kratku vijest: “Arsen Dedić preminuo je u 78. godini nakon što se zadnjih nekoliko tjedana borio sa sepsom, zbog koje je i završio u bolnici nakon operacije kuka zbog kojeg je trpio velike bolove”.
O Arsenu sam desetljećima pisao često i mnogo, razgovarao s njim, bio na svim značajnijim koncertima, ali i veselio se s Draženom Vrdoljakom i Sinišom Škaricom na urnebesnim rođendanskim feštama u njegovu šibenskom dvoru. Napisao sam tako i onaj posljednji novinski oproštajni tekst koji je objavljen uz egidu “in memoriam”.
“Otišao je i On. Arsen Veliki. Najveći. Posljednjih mjeseci, kad god bismo se čuli, na pitanje ‘kako si’ odgovorio bi – ‘pa, teče mi odjavna špica!’. Kako tipično za njega – promislio bih – no ovog puta nije to više ni zaje**ncija, ni sarkazam, ni jedna od bezbrojnih duhovitosti koje su ga činile, pored ostaloga, tako prokleto drukčijim od svih drugih. Ovog puta je to činjenica. Arsenova je odjavna špica istekla, no film njegove umjetničke ostavštine – za razliku od mnogih sezonskih senzacija – vrtjet će se unedogled. Jer da ga možda posljednji citiram ‘svuda su isti zakoni, postoji šljam i krema, kažu da nema malih uloga, ma vraga nema’…”
Kako to već biva na brdovitom Balkanu, Arsena su jedva koji dan nakon smrti počeli prisvajati i posvajati mnogi. Zato sam u ondašnjoj kolumni “Zona sumraka” 21. kolovoza 2015. objavio svojevrsni “drugi nekrolog”. Onaj koji mi je baš bio na duši. I zbog Arsena, ali – priznajem – najviše zbog sebe i svega onoga što mi je Arsen pjesnik i Arsen glazbenik u životu dao.
“…O da, prema zadnjem popisu stanovništva 2011. u RH, pokojni Arsen imao je točno 4,437.460 prijatelja”. Ovaj vraški točan sarkazam dostojan Arsena pozajmio sam od mog Facebook prijatelja Nika. Jer, nemojmo se zaje**vati, Hrvati najviše vole mrtve. Čak i ako su “Srbi”. “Arsen Dedić je veliki umjetnik, pjesnik, čovjek koji je obilježio hrvatsku kulturu, pa i svoju epohu. Kao Srbin on je bio i domoljub i u vrijeme Domovinskog rata pjesmama i sudjelovanjem pokazao da i Srbi mogu voljeti svoju Hrvatsku kao svoju domovinu, a da ne budu manje Srbi”, rekao je političar Zdravko Tomac o glazbeniku koji je jedan od autora i izvođača pjesme “Moja domovina”.(…)
Svesti Arsena tek na mjeru Srbina koji je, eto, dokaz da i “Srbi mogu voljeti svoju Hrvatsku kao svoju domovinu” (…) nije samo apsolutna bedastoća nego i pljuvanje na još otvoren Arsenov grob. Pljuvanje na sve ono što je Arsen - i kao umjetnik i kao osobnost - bio. I što i dalje jest. Baš kao što i dalje s nama “jesu” izdanci korova devedesetih; brojači krvnih zrnaca i oni što ponovo izdaju dozvole.
Dozvole i aršin za domoljublje, za ljubav prema zavičaju, za život i za umjetnost. Čak i za dostojanstvenu smrt. Jer, kao što napisa sam Arsen, “Ponovo izdaju dozvole, ministranti iz županije/ Sve je daleko isto, nego ranije (...) Opet izdaju dozvole, svima nama bliske i drage/ U dvorednom odijelu, stare napredne snage”.
Kao da Arsenu treba njihov certifikat da bi bio ono što jest: velik umjetnik i velik čovjek. U oba slučaja veći od uskih međa određenih Ustavom iz 1974. i odlukama Badinterove komisije; veći i od samoproglašenih “očeva domovine” i vestalki njihova kulta (…) Veći od onih koji su ga - a i danas to očito rade - gledali kao Jovina sina kojemu, eto, i nakon smrti treba njihova vjerodajnica za ulazak u sakrosanktni prostor hrvatstva. I hrvatske kulture.
Arsen ih je odavno prepoznao i upoznao, (…) oni pak nikad nisu upoznali njega. Nisu ga ni slušali ni čitali. (…) Jer da jesu, možda bi znali zašto su napisani stihovi “Zavijam kao čagalj, nedaleko kuća/ Malo tko to sluša, izgubit ću pluća.” (“Zavijam kao čagalj”) ili reci “usamljeno srce, vječito u sporu, što ne zna živjeti u javnom čoporu” (“Usamljeno srce”).