Seksualno me zlostavljao bliski član obitelji, mamin brat. To je trajalo 10 godina, ali ne želim o detaljima cijelog tog mučnog razdoblja, počinje razgovor žena (33) koja je smogla hrabrosti otvoreno govoriti o teškoj traumi koju je preživjela. Njezina agonija počela je u djetinjstvu, a najranije sjećanje odnosi se na neprimjerene dodire. Imala je četiri godine.
- Isprva sam mislila da je to normalno, da je tako u svim obiteljima. Tek kad sam počela ići u školu, shvatila sam da se događa nešto što definitivno nije normalno i ne bi se trebalo zbivati.
POGLEDAJTE VIDEO:
Znala sam mu reći da to nije u redu i da ću sve ispričati, no on bi mi se samo nasmijao uz rečenicu: ‘Ionako ti nitko neće vjerovati, ti si dijete, a ja sam odrastao čovjek’, opisuje nam ona dodajući kako je riječ o muškarcu starijem od nje 25 godina. Zbog svega se počela povlačiti u sebe, imala je epizode depresije ili nekontrolirane agresije, često je mijenjala raspoloženja. A onda je u 12. godini odlučila da se više ne može nositi s tom situacijom. Obitelj i prijatelji nisu primijetili ništa čudno, a ona tad nije ni znala kako bi im rekla.
- Sjećam se kad mi je prekipjelo. Odlučila sam da moram umrijeti. Uzela sam šaku tableta i sve popila. Završila sam u bolnici. Nakon svega ondje sam konačno priznala mami što se zbiva. Osupnuo me izostanak reakcije, i s njezine i s očeve strane. Tad sam bila posve sigurna da ja nisam normalna - nastavila je. Nakon izlaska iz bolnice ostala je u istoj kući, roditelji nisu obavijestili stručne službe.
- O svemu sam ispričala još nekim ljudima, ukupno je još četvero odraslih znalo za situaciju, uključujući njegovu ženu i njegovu mamu, no nitko ništa nije učinio. Mislili su valjda da je zadatak roditelja poduzeti nešto, kaže. Majčin je brat nastavio dolaziti u njihovu kuću na obiteljska druženja, a zlostavljanje se nastavilo. Tek kad je postala fizički snažnija, uspjela ga je odgurnuti od sebe i pobjeći, pa je prestao. Gurala je sve pod tepih.
- No tada, desetak godina poslije, vidjela sam ga u društvu djece. Sve mi je prošlo kroz glavu i osjetila sam snažan strah da će isto učiniti i drugima. I tad sam znala da moram reagirati. Otišla sam na policiju. Dala sam iskaz, nesvjesna da prava borba tek počinje - priznala je. Roditelji su bili ogorčeni jer je “uništila život čovjeka s troje djece”. Ogradili su se od nje.
- Kad je inspektorica došla mojima na vrata i mami je rekla što sam kazala u svom iskazu, ona je rekla: ‘Pa ja sam mislila da je on nju samo malo, nisam mislila da je tako puno’. Uslijedio je pritisak tako da mi je prenosila što o mojoj prijavi govore susjedi ili poznanici, što kaže rodbina. No bila sam još dovoljno sigurna u svoju odluku da to istjeram do kraja jer nisam htjela da ovo što je radio meni ponovi nekom drugom djetetu - objašnjava nam sugovornica. Iskaz je, nakon u policiji, ponovila za snimku koju su koristili na sudu. Okrivljenik je na policiji priznao zlodjela, ali na sudu to nisu uzeli u obzir. Zatim je priznao na sudu tri puta, a na kraju je rekao da je sve lagao i da nije kriv.
- Navodio je da je njegov svjedok umro, a sud ni policija nisu provjeravali je li to točno. Mi smo tog čovjeka vidjeli živog i zdravog. Mama mu je umrla nekoliko puta. Ma smijurija. U svemu tome najteže mi je palo to da on ima prava, a ja ih nemam. On ima pravo na žalbu nakon presude, kojom su mu dosudili tri godine zatvora, a ja nisam imala pravo žalbe na tu presudu. Žalio se on, očekujući valjda da će mu smanjiti kaznu, no žalio se i državni tužitelj, pa je dobio četiri godine. Mama mi je tad rekla da ionako ništa nisam postigla, osim što sam čovjeku uništila život - govori ona. Društvo je pritom prstom upiralo u nju, osuđujući njezin istup, a ne njegovo zlodjelo.
- Zato o svemu ne želim pričati. Kad vam se nešto takvo dogodi, na ulici gubite ime i prezime, prestajete biti osoba i postajete ‘ona koju su silovali’, ‘ona koja je bila s pedofilom’. Mi žrtve izgubimo osobnost i postajemo nešto a ne netko - ogorčena je. Kasnije je razgovarala s roditeljima pitajući ih zašto nisu reagirali i zašto su to sve dopustili. Kaže kako je mama samo slegnula ramenima rekavši da joj je to brat bez obzira na sve, a otac je ustvrdio kako je nastavio kontakte s njim jer ga nije želio ubiti da on ne završi u zatvoru.
- On i danas ima prava. Ja mu ne smijem reći ime, ne smijem ga nazvati pedofilom jer će me zakon kazniti. A njemu neće biti ništa. Sva sreća, nikad se više nismo sreli. Odselila sam se u drugi grad i počela novi život - kazala je. Nikad nije dobila ni tražila psihološku pomoć. Kaže kako su joj je ponudili u nadležnom CZSS-u nakon prijave policiji, ali odbila je.
- Kako mislite da mi može pomoći rečenica: ‘Ispričajte nam što vam se dogodilo’? Ne želim se prisjećati tih detalja i tog užasa. I danas patim. Imam noćne more, probleme sa srcem, i dalje imam promjene raspoloženja. To je kao da se penjete na vrh brda i nedostaju vam još samo dva koraka do cilja, no tad se okliznete i vratite se na početak. Za mene je svaki dan takav. U sustav nemam povjerenja i, znajući sve što znam danas, nikad ne bih otišla na policiju. Sve bih riješila sama jer za žrtvu nema zaštite. Za počinitelja ima. Žrtva nema prava, počinitelj ima - prepričala je. U međuvremenu se udala, ima dvoje djece.
- Iskreno suosjećam s ovom curom. Pokušavam da takve vijesti do mene ne dopru jer sam oko sebe sagradila obrambene zidine. Mirisi, netko tko me podsjeća na njega, rečenice koje mi je govorio... Sve me to vraća. Ne želim to proživljavati jer imam supruga i djecu, zbog kojih se svakog jutra moram buditi. No ova cura možda nije ni svjesna da borba za nju tek počinje - istaknula je.
Zbog zaštite identiteta žrtve nismo omogućili komentare pod tekstovima o ovom slučaju. Hvala vam na razumijevanju.