Iza Čaruge i Kola gorskih tića ostalo je 12 mrtvih glava. Imao je bezbroj ljubavnica. Umirući, pod vješalima je viknuo: „Zbogom, narode. Čaruga putuje!“ On je otputovao. Legenda je ostala...Donosimo vam feljton u pet nastavaka o Čarugi čija je banda četiri godine sijala smrt po Slavoniji. Ubijao je, zavodio, fascinirao, pljačkao i užasavao...

U publici koja je došla na vješanje bila je i gomila malih Roma, koja je Stanisavljeviću pjevušila čudan rekvijem. Njihovo pleme zavio je u crno u jednom od najbrutalnjih pohoda svoje zločinačke karijere.

POGLEDAJTE VIDEO:

Vaš internet preglednik ne podržava HTML5 video

„Čar, čar, sav si krvav, Čaruga! An pan, čarapan, čara u pe, guze te u dupe, iza šupe! Čaruga, oj, Čaruga, bem ti oca na konopca, bemti majku na svirajku, bem ti ženu na mom terenu, bem ti seku u apoteku, bem ti brata iza vrata…“, pjevali su.

„Čaruga hini“, napisao je u dnevniku čuvar Čarugine zatvorske ćelije, osječki tamničar Ante Šarić, čije je lucidno pisane dnevničke zapise pronašao i objavio Pero Zlatar. „da ih ne čuje, no kako sam korak do njega, zamjećujem da ga je ostrašćena ritmična povika Cigančića pogodila usred živca. Bolnije ga se dojmila nego što je to pokazao jer su mu se grudi nadimale od ljutnje.“ 

Mali su Romi tjerali dalje, uživajući vidjeti krvnika na mukama, dok je njihova pjesma zabavljala publiku: „…bemti didu u Šidu, bemti babu na tarabu, bemti ćeru na banderu, bemti strica u kolica, bemti strinu u kinu, bemti šocu u kocu, bemti uju na struju, bemti ujnu u kujnu, bemti tetu na parketu, bemti zeta kod klozeta, bem ti svastiku kad radi gimnastiku.“
A onda su odjednom utihnuli. 

„Mali bukači naglo su“, piše Šarić, „prestali s pjevanjem, listajući po Čaruginu obiteljskome stablu. Presjekao ih je žandar, među njih ga je poslao uzrujani upravitelj zatvora g. Drakulić.“

U njegovim zadnjim trenucima najvećeg hajduka svih vremena ismijava skupina malih Roma, a on im ne može ništa. Kakvo poniženje! 

Orobio najbogatije slavonske Rome i ubio im sina

Ipak, skupio je snagu i zatajio osjećaje. U tome je uvijek bio majstor. U jednom od pljačkaških pohoda Čaruga je orobio najbogatije slavonske Rome, obitelj Steve Šajna, a član njegove bande pritom je ubio njegova sina. Mali Romi nisu zaboravili zlo, pa su u žalobnoj rugalici dali oduška radosti. 

„Nastradali Šajnovi, koji su bili ključni svjedoci na suđenju Čarugi, Prpiću Velikome i ostalim tićima, dostojanstveno stoje odjeveni u crno“ zapisuje Šarić u svoj dnevnik. 

„Njihovi ugašeni pogledi traže Čarugine oči da se upiju u njih. I kao da ga kane pitati: „Pamtiš li nas, Čarugo? To smo mi, Šajnovi, kojima si, nakon što si nas zvjerski prebio u našim kućama, oteo i zadnji marijaš, a s novcem i sve što je bilo vrijedno. Ali to što si nas ogolio, ništavno je prema onome kad nam je ruka zlotvora, kojemu si ti bio poglavar, u dvorištu, nama naočigled, ustrijelila našega sina i nećaka Ivana, koji je još bio dječak. Doživotno si nas ucvilio i zavio u crno! Zašto, Čarugo? Pa i da te jutros tisuću puta objese, bila bi to premala kazna! Vječno se kuhao u paklu, da Bog da!“

Razbojnički Valentino

Čaruga je imao i drugo, neodoljivo lice. Nakon razbojničkih je avantura s lakoćom uskakao u kožu „Mile Barića“ – njegov pseudonim za romantične prepade – pa išao od jedne ljubavne zgode do druge. Ti pohodi nisu tako precizno dokumentirani kao zlodjela – sudski spis ima više od 1200 stranica i debeo je kao Rat i mir. Priča se da je imao dvadesetak ljubavnica. 
Ne odjednom; Čaruga nije bio Don Juan, serijski zavodnik koji je mrzio žene i obožavao ih unesrećiti, on je znatno više nalikovao na Casanovu koji je uvijek bio smrtno zaljubljen i uvijek kad je ljubio to je bilo „zadnji put“ i „zauvijek“. 

„On je“, piše u jednom tekstu iz Hrvatskog lista, „kozer koji se tijekom suđenja zaljubljuje u tipkačicu suca istražitelja i koketira s plavušom na galeriji sudnice“ dok mu neka obožavateljica – koja je u Hrvatskom listu vidjela njegovu sliku sa suđenja – piše pismo koje odiše divljenjem: „Znala sam ja da ti ne izgleđeš ko šumski čovjek, već kad te gledam na sliku, izgledaš mi ko dvanajesti od sudbenog stola, taki si uredan ko kakvi advokat.“

Jedna ga je ljubavnica odala iz ljubomore

Predrag Milojević ovako će sažeto opisati tajnu zvanu Čaruga:

„Na optuženičkoj klupi Sudbenog stola u Osijeku“, piše Milojević u knjizi, „sjedio je jedan pristojan, ljepuškast mladić, sa brižljivo potkresanim brčićima, zalizanom kosom, u čistom plavom odijelu, sa kožnim rukavicama desnoj ruci, a na nogama je imao crne lakirane cipele koje su blistale od čistoće: pravi kicoš! Da na nogama nije imao teške okove sa lancima što se pružaju sve do pojasa, mogli biste pomisliti da je došao nazočiti nekoj zabavnoj priredbi. To je bilo drugo lice Jove Čaruge. Jer njegove ljubavne avanture za vrijeme hajdukovanja zanimale su sud i javnost ništa manje od njegovih razbojništava. Imao je bezbroj ljubavnica. Tako je i uhvaćen kod jedne od njih. Odala ga je iz ljubomore. Žene su se tiskale na maloj galeriji u sudskoj dvorani, a on je stalno koketirao sa njima.

A umio je da osvaja i muškarce. Raspolagao je čitavom mrežom jataka. Mnogi su se jadali pred sudom: služili su Čarugi a da ni sami nisu znali ni kako ni zašto, ali nisu mogli drukčije. Osim njega, na smrt su osuđena još tri razbojnika iz njegove bande. Dvojica su pomilovana: jesu pljačkali, jesu ubijali, ali i sud je stekao utisak da su bili slijepo oruđe u Čaruginim rukama…“

Svjedoci na suđenju su bili posramljeni

Milojević je bio s Čarugom noć i jutro prije njegova vješanja. Razbojnik je na nj ostavio nezaboravan dojam. „Kolika je“, nastavlja novinar Politike, „bila njegova moć zavođenja i kad su pitanju sasvim pristojni i ugledni ljudi, naročito pokazuje ova zanimljiva epizoda sa suđenja. 

On je izvjesno vrijeme živio ilegalno u Vinkovcima pod lažnim imenom. Predstavljao se kao vojni liferant Nikola Drezgić i ponašao se sasvim slobodno. Odlazio je redovno igrati domine u gradskoj kavani u kojoj je imao i svoj stalni stol, 'štamtiš'. Za tim stolom sjedili su također liječnik dr. Pihel, penzionirani potpukovnik Bumarašević, a ponekad i komesar osječke policije Delić. Mjesto za štamtišom liferanta Drezgića bivalo je povremeno prazno: razumljivo, obavljao je liferacije za vojsku. 

FELJTON: ČARUGA Jugoslavija je za njegovu glavu nudila milijune, a on je elitu vukao za nos i pljačkao bogate

U stvari, to su bili dani i noći kad se vojni liferant pretvarao u harambašu i sa svojim razbojnicima i jatacima pljačkao. Na sudu su ova trojica – Pihel, Bumarašević i Delić, kao svjedoci ostavljali koliko žalostan toliko i komičan utisak. S Čarugom su razgovarali o Čaruginim razbojničkim podvizima o kojima se pričalo i pisalo u novinama i ne sluteći da s tim Čarugom sjede za istim stolom. Kako se moglo dogoditi da budu tako nasamareni – to nisu umjeli objasniti. Samo su širili ruke posramljeni, očajni, a publika se grohotom smijala; slatko se smijao i Čaruga.“

>>> Kraj drugog nastavka