Novinarka i književnica Slađana Bukovac iznijela je vrlo zanimljiv stav o istupu Mostove zastupnice Ivana Ninčević Lesandrić i pobačaju, te općenito političarima koji gube vezu sa stvarnošću. Njezinu objavu Slobodna Dalmacija prenosi u cjelosti:
POGLEDAJTE VIDEO:
'Govoreći o kiretaži bez anestezije, zastupnica "Mosta" činila je upravo ono za što je plaćena: zastupala je interese građana. Dogodilo se to jer se suočila s realnošću. Velikoj većini njezinih kolega to je nepristupačno, jer im je već odavno nepristupačna realnost.
Liječe se i operiraju u inozemstvu, ili pod najstrožom paskom za njih odabranih stručnjaka, ne hodaju ulicom, ne ulaze u banku, ne koriste komercijalne letove, ne ugrađuju zdravstvenim osiguranjem pokrivene plombe, ne treba im alimentacija, protiv mržnje imaju tjelohranitelje kojima iz ušiju vire spiralne žice, protiv uvreda vrhunske odvjetnike, pola milijuna eura zgrnu nakon prijateljskog ćaskanja o dionicama.
Čak i da hoće nešto zastupati, bilo bi se teško odlučiti što bi to točno bilo, jer se je jako teško identificirati sa svijetom koji je pesimističan, i vrvi problemima, ako čovjek u njemu ne mora živjeti, a ne mora se osobito brinuti ni da će mu na to biti osuđena djeca.
Realnost je u parlament prodrla kroz tu mišju rupu, jer je jedna žena završila na hitnom traktu, i nitko nije pravodobno shvatio da je u pitanju političarka, i zastupnica. Što je prilično bizarno, i ne događa se često, a najviše upućuje na potpunu nesposobnost i odsustvo razumne reakcije splitske bolnice. Kad dereš čovjeka na živo, ipak prije toga provjeriš da nije saborski zastupnik.
Izgleda da gospođa iz nekog razloga tu presudnu informaciju nije izgovorila, ili joj u njezinoj osobnoj drami, privatnoj i ljudskoj, nije bila toliko važna. Tako da se dogodila prvorazredna svinjarija, iz koje će vjerojatno proisteći da će svaka žena koja čita novine odsad odbiti intervenciju na unutrašnjim organima "na živo".
Zbog neviđene, i neshvatljive gluposti splitske bolnice, naš će se život popraviti po pitanju kiretaže. Preostaje čekati da se stvarnost dogodi nekom drugom zastupniku, ili makar stranačkom tajniku.
Da ga ovrše zbog sudskog procesa za koji nije znao, da mu se djeca zaposle na svinjskoj farmi u okolici Corka, da plaća pretplatu za internet premda nema signala, da mu prijete u poreznoj upravi iako je upravo došao prijaviti porez, da ga mahniti pripadnik zlatne mladeži dohvati na pješačkom prijelazu, i da s polomljenim kostima leti zrakom desetak metara, da ždere pileće iznutrice, jer je to jedino meso u mirovini, da živi u selu bez javne rasvjete, i struje i stanovnika uopće, da ga neprekidno ušutkuju prijetnjama otkazom, da plaća mjesec dana vrtić za dijete koje je ležalo doma bolesno, da u pošti nikako ne može podići pošiljku, jer se na šalteru prodaju grobljanski lampioni.
Trebalo bi saborskim zastupnicima organizirati subvencionirane izlete u realnost. Jednodnevne, školske. Predsjednicu države, u skladu s minimalnim ovlastima i manekenskim ambicijama, valjalo bi zadužiti da tri puta dnevno nahrani, i jednom prošeće, onog psa kojeg je usvojila.
Ministrima bi trebalo dati šansu da postanu žrtve vlastitih ministarstava. Medved bi, na primjer, mogao biti Glavaševa žrtva, vjeroučiteljice bi mlatile ministricu obrazovanja, ministru zdravstva hitna bi pomoć stigla za jedan sat, ukoliko prije toga ne pristane da ga liječi Hebrang, Božinović bi u tjelesni zdrug dobio jednog od ubojitih Vasinih šofera, a Mariću bi bilo ponuđeno da bira želi li da mu zatvore štand na otvorenom zbog računa od deset kuna, ili da krpa cipele "na crno", kao umirovljeni obućar, i sklanja se u stražnju prostoriju kada mušterije uđu u zakupljeni prostor.
Realnost, do koje nije jednostavno doći, sve bi propuhala. Ostalo bi znatno manje energije za sentimente prema ustašama, koje se nježno, i od milja, rađe pogrešno naziva "domobranima", znatno bi se rjeđe mahalo krvavim gaćama i dignitetom, za odvratni kič neprekidnog ratovanja ponestalo bi odgovarajućeg goriva.
Sve bi se to dogodilo pod statistički slabo vjerojatnim okolnostima, da se još nekog operira bez anestezije, i da mu se stvarnost servira na golo meso, na epidermu, na živo tkivo'.