Dok u još nedovršenoj obiteljskoj kući razgovaramo sa Stipanom o svakodnevici - kako su rodile masline, njegovoj burnoj mladosti, budućnosti - nakratko nas prekida zvonjava mobitela.
POGLEDAJTE VIDEOVIJESTI:
- Popio si kavu? Prebacit će te kući? Dobro, brzo će ručak... - odgovara Stipan.
- Ovo mi se javlja sin Kristian iz Omiša, sad će doć’ - kaže nam.
- Dobar je momak, radi popodne pola radnog vremena kao pomoćni kuhar, da nam ruke oko kuće, ali moraš ga malo pustit’ da se i provede, izađe u grad. Znaš kako je - blago će Stipan, dok majci odmah zabljesnu oči pa neka ga nije vidjela tek nešto više od dva sata, od jutros, jedinac je u pitanju.
Uskoro dolazi Kristian, vidi se sličnost s majkom. Javlja se pristojno, na brzinu prepričava s kim je bio, koga je vidio u gradu. Kao i svi tinejdžeri, nije posebno oduševljen ostajati u društvu “staraca”, pije svoju terapiju i povlači se u sobu...
Tako bi izgledao uobičajeni dan u obitelji Vukasović u Sumpetru da nije bilo hrvatskog pravosuđa, zapravo manjkavog cjelokupnog sustava brige o najslabijim članovima društva. Zašto njihovog Kristiana više nema, pitanje je na koje odgovor nemaju ni danas, više od tri mjeseca nakon njegove smrti.
Kristianu su, osim ADHD-a, bili dijagnosticirani poremećaj prilagodbe, poremećaj kontrole poriva (piromanija), mješoviti poremećaj ophođenja i emocija, visoki krvni tlak, bronhalna astma, metabolički sindrom... Mladić na pragu života već tri mjeseca nije na ovom svijetu. U nedovršenoj prizemnici u Sumpetru vlada praznina i tuga.
Kristian Vukasović koncem 2018. godine napunio je 18 godina. U zatvoru je završio 1. travnja ove godine, a preminuo je u splitskoj bolnici 24. kolovoza, ne dočekavši slobodu. U KBC Split je tri tjedna prije smrti stigao u komatoznom stanju iz zatvora na Bilicama.
Prema nalazu HZZO-a iz 2018. godine, Kristian je imao teži invaliditet zbog tjelesnih i mentalnih oštećenja. Dio zdravstvenih problema potječe od rođenja prilikom kojeg je ostao bez kisika te je došlo do oštećenja mozga. Uz to mu je HZZO-odredio da mora imati pomoć i njegu u punom opsegu, konkretno 24 sata dnevno za svakodnevni život.
Sve to nije bilo dovoljno da mu sudac Marijo Franetović ne da osam mjeseci zatvora koje je Kristian Vukasović provodio u splitskom zatvoru na Bilicama, među okorjelim kriminalcima.
Nažalost, mladić s posebnim potrebama preminuo je pod još nerazjašnjenim okolnostima prije točno tri mjeseca. Izgubio je svijest u zatvorskoj ćeliji, cimeri su zvali pomoć koja je stigla tek za 15-ak minuta, jer zatvorski čuvar prema proceduri ne smije sam u ćeliju noću. A minute su u tim trenucima bile sve. Kad je dopremljen u splitsku bolnicu te noći Kristian je već bio u komi. Nije mu bilo pomoći, preminuo je 24. kolovoza oko dva sata iza ponoći.
U Kristianovoj asketski uređenoj sobi ništa se nije promijenilo. Hajdukov šal, radni stol, spremljen krevet. Veliki plišani medo na trosjedu, omiljena Kristianova igračka iz djetinjstva. Soba tuge je to...
- Kad se probudim ili kad mi misli odlutaju, na trenutak mi se učini da će se sad Kristian pojaviti u hodniku, na vratima dnevnog boravka. Onda se sjetim da ga više nema, tek nakon pola sata - priča Stipan i gleda u prazno, kao da ne vjeruje da se sve ovo njima događa.
Turska kava, koju je Kristianova majka skuhala gotovo automatizmom naučenim godinama, popijena je dopola. U rijetkim trenucima, kad ga pusti tuga, tu i tamo se našali naš sugovornik. Takva je osoba, ali uvijek pažljivo pogleda prema ženi. Zadovoljan je kada joj uspije izmamiti makar maleni osmijeh na lice.
- Moramo nekako nastaviti živjeti, dan po dan, koliko god to bilo teško - veli Stipan.
Kristina Vukasović ne može se pomiriti s tragičnim gubitkom voljenog sina, funkcionira kao disanje, jednostavno ne može namjerno prestati živjeti. Rijetko se uključuje u razgovor, uglavnom kada uvijek iznova proživljava dane dok je Kristian bio živ. Stoga ne čudi što se razgovor uvijek vraća na posljednjih nekoliko mjeseci.
- Kao da je netko htio da on nikad živ ne izađe iz zatvora, kao da se sve moralo tako dogoditi - vrti sijedom glavom Stipan, dok mota i pripaljuje cigaretu.
Puši puno. Dim ga smiruje.
U skromnoj blagovaonici na stolu je ponuđena domaća medovača. Svi za stolom nazdravljaju iako nikome nije do zdravice.
Sve što imaju, Vukasovići spremno dijele s gostima, prijateljima, rodbinom koja naiđe.
Govori tako Stipan, ne optužujući nikoga konkretno, više sudbinu, usud.
No, kako prolazi kroz obiteljsku kalvariju koja je trajala od početka travnja, sve više se žesti na brojne nelogičnosti...
- Njegova bolest ga je natjerala da napravi to što je napravio. Ali mogao je funkcionirati, da je dobio lijekove, da su nam rekli “mora se javljati svaki dan u policiju”, svaki dan bi ga ja vozio tamo. Ali svima je valjda bilo jednostavnije zatvoriti ga. Od vještaka, preko suca koji ga je sudio kao odraslog muškarca, do onih u zatvoru. Ali nećemo stati, preko odvjetnika moramo doći do odgovornih da se nikome više ovako nešto ne dogodi, ako treba idemo do Strasbourga!
Odlazimo polako iz Sumpetra, 50-ak metara od kuće jedva da se i vide tragovi Kristianovog krimena, izgorjela makija i nekoliko maslina.
Stipan je svjestan da se mora smiriti, barem zbog supruge pa se šali kako se nalaze na ženinom imanju jer je ona iz Sumpetra, dok je njegova obitelj iz Kučića u omiškom zaleđu.
- A, što ću? Spustio sam se na more, na ženino. Ali, zato sam ja sagradio našu kuću!
Put od Sumpetra do Kučića, najvećeg mjesta u omiškom zaleđu, zna Stipan napamet. Kako se približavamo mjesnom groblju Sv. Luke tako je atmosfera sve turobnija, nikakva šala više ne pomaže.
Misa zadušnica za Kristiana je održana u staroj crkvi, a na groblju je prezime Vukasović među najčešćima.
- Ima ukupno 11 prezimena, plemena koji su iz Kučića - pojašnjava Stipan kad se pribrao, ispred groblja.
- Zovu nas rodbina i prijatelji sa svih strana, iz Francuske, Amerike, nude pomoć ili bilo što ako treba. Ma sve imamo, za sve ćemo se snać’. Nadgrobnu ploču ćemo urediti, bit će jedan zasebni dio za Kristiana - govori Stipan.
On i supruga još čekaju odgovor državnih institucija. Njihov odvjetnik Vinko Ljubičić ponudio je nagodbu, no odgovora još nema tako da najvjerojatnije slijedi tužba protiv Republike Hrvatske. Stipan i Kristina odgovornima za smrt sina drže Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, Općinski sud u Splitu, splitski zatvor na Bilicama i Bolnicu za osobe lišene slobode, to jest Svetošimunsku u Zagrebu. Izostavili su policiju, smatrajući kako je bila korektna, kao i splitski KBC, gdje su se tri tjedna borili za Kristianov život.
Dođe li do suđenja, na njemu ćemo valjda napokon dobiti detaljan odgovor na pitanja koje muče Vukasoviće: Što se točno dogodilo te kobne noći u ćeliji broj 46 splitskog zatvora i kako je njihov Kristian zadobio velike hematome na abdomenu, za koje otac tvrdi kako si ih nikako nije mogao nanijeti sam? Je li ga netko pretukao u ćeliji, jer Kristian se ocu ranije žalio kako je u zatvoru dobio nekoliko pljuski od drugog zatvorenika, kojeg nije imenovao? Kako je moguće da su drugi zatvorenici, prema svjedočenjima, odmah primijetili da tom dečku nije bilo mjesto u Bilicama jer se nije mogao brinuti za sebe.
- Bio je kao zombi, nije mogao sam otići ni na WC - rekli su nam sugovornici koji su neko vrijeme proveli s njim iza rešetaka splitskog zatvora.
Svu medicinsku dokumentaciju Vukasovići su priložili na sudu, no sudac Marijo Franetović nije se smilovao na Kristianove riječi:
- Ako biste me pustili na slobodu, nikada više to ne bih napravio. Obećavam kako se ništa slično neće ponoviti... Kristianova obitelj, tvrde, nije niti znala da se njemu barem u dijelu postupka - s obzirom da je tek postao punoljetan i da je bio mladić s posebnim potrebama - moglo suditi prema maloljetničkom zakonu.
Kad je otac zvao odvjetnika po službenoj dužnosti nakon što je Kristian završio u komi, ovaj mu je odgovorio da je na godišnjem odmoru?! Dođe li do suđenja, dakle, i odvjetnik po službenoj dužnosti Dino Radić morat će dati odgovore na neka pitanja.