Povodom Dana žena donosimo vam priče o hrabrim, neustrašivim i smjelim ženama, koje su mijenjale povijest i odvažile se raditi stvari koje su u to vrijeme bile nezamislive...Peta priča govori o Sophie Scholl najpoznatijoj njemačkoj antinacističkoj heroini...
Sophie Scholl nije htjela izdati brata i prijatelje i radije je izabrala giljotinu. Hrabra studentica smaknuta je zajedno sa ostalim pripadnicima najpoznatijeg pokreta otpora u nacističkoj Njemačkoj 'Bijele ruže' u veljači 1943. Pogubljena je nepuna tri mjeseca prije svog 22. rođendana.
Rođena u mjestu Forchtenberg 9. svibnja 1921. provela je bezbrižno djetinjstvo u obitelji s dvije sestre i dva brata. Otac joj je bio gradonačelnik Forchtenberga, religiozan čovjek uvijek otvoren za dobru, argumentiranu raspravu. Malena Sophie tako je odrasla okružena sa obitelji i prijateljima koji su dijelili kritički pogled na tadašnji Hitlerov režim.
Bila je nadarena za crtanje i slikanje, a voljela je književnost, umjetnost, glazbu.. Njen krug prijatelja često je planinario, skijao i plivao. Bili su uzorni njemački građani srednje klase koji su težili visokom obrazovanju.
Voljeli su svoju državu i željeli da njihova zemlja bude najljepše mjesto na svijetu za život. No nisu mogli samo mirno stajati kao mnogi drugi i praviti se da ne znaju što se događa oko njih.
'Nećemo šutjeti. Mi smo vaša grižnja savjesti'
U Münchenu je Sophie studirala teologiju i biologiju. Njen brat Hans, student medicine, sa još nekoliko prijatelja bio je autor protunacističkih letaka kojima se pozivalo na politički otpor Trećem Reichu. Kad je doznala za bratovu tajnu aktivnost inzistirala je da im se pridruži..
U jednom od svojih pamfleta su napisali: 'Nećemo šutjeti. Mi smo vaša grižnja savjesti. Bijela ruža vas neće ostaviti na miru.'
Sophie, njen brat Hans i nekoliko njihovih prijatelja tog dana kad su uhićeni dijelili su letke kojima pozivaju Nijemce na pasivni otpor nacistima.
U veljači 1943. Sophie i Hans donijeli su na fakultet u Münchenu kovčeg pun pamfleta. Na brzinu su bacili letke po praznim hodnicima za studente kojima je nastava trebala uskoro završiti. Uvidjevši da je još kopija letaka ostalo, odlučili su da bi bilo šteta ne podijeliti i njih. Vratili su se u atrij i popeli stepenicama do najvišeg kata. Sophie je bacila ostale pamflete u zrak.
Vidio ih je čuvar koji je odmah pozvao policiju. Gestapo je uhitio brata i sestru, ali i druge članove 'Bijele ruže', a i sve koji su na bilo koji način bili povezani sa grupom su ispitali.
'Jednako sam kriva kao i moj brat'
Nakon što su uhićeni Gestapo je Sophie ponudio nagodbu. Ako za dijeljenje letaka i sve antirežimske aktivnosti okrivi brata i ostale članove pokreta, zauzvrat će joj život biti pošteđen. No ona je kategorički odbila taj prijedlog. A branitelju kojem su im dodijelili rekla je: Ako mog brata osude na smrt meni ne smijete dati blažu kaznu jer ja sam jednako kriva kao i on - kazala je.
Suđenje je održano u Palači pravde gdje je presjedao Narodni sud, kojim je vodio ozloglašeni predsjednik suda Roland Freisler, fanatični nacist i „Hitlerov sudac za vješanje ljudi“
Članovi Bijele ruže nisu ni pokušali odbaciti optužbe za koje ih se terete, a teretilo se ih za visoku izdaju nacionalsocijalizma, pokušaj zbacivanja nacionalsocijalističke vlasti, propagiranje ideja primirja, sabotiranje ratnih napora i sigurnosti naroda i vrijeđanje Hitlera te im je svima dosuđena smrt odsijecanjem glave giljotinom.
Mlada Sophie na suđenju je drsko odbrusila sucu: "Netko je na kraju morao početi. Ono što smo mi rekli, tako misli mnogo drugih. Samo se ne usude to kazati."
Giljotine posebno izrađena za izdajnike
U pet sati poslijepodne 22. veljače 1943. pogubljeni su na jednoj od 20 giljotina koje je Hitler dao izraditi posebno za izdajnike.
Else Gebel koja je dijelila ćeliju sa Sophie zapisala je njezine posljednje riječi prije no što je odvedena na suđenje.
“Tako je sjajan sunčan dan, a ja moram ići. Ali koliko njih mora umrijeti na frontu ovih dana, koliko mnogo mladih, obećavajućih života. Što moja smrt znači ako će zbog naših akcija tisuće biti upozoreni...”
I zaista je bilo tako. Nakon njezine smrti kopije šest pamfleta prošvercane su iz Njemačke u Englesku. A nekoliko milijuna kopija bačeno je po Njemačkoj 1943.godine
Čuvar koji je bio nazočan smaknuću izjavio je:
"Otišla je a da nije ni okom trepnula. Nitko od nas nije razumio kako je to moguće. Krvnik je rekao kako nije nikada vidio da je itko otišao u svoju smrt na način na koji je ona to učinila.“
Krvnik koji ih je smaknuo Johann Reichhart bio je službeni egzekutor u Trećem Reichu. Ubijao je vješto i brzo, a potekao je iz obitelji koja se osam generacija unazad bavila egzekucijom. Upravo je Sophie Scholl njegova najpoznatija žrtva. On je samo tijekom Drugog svjetskog rata izvršio je 2.873 egzekucije.
Nakon pada nacizma, Bijela ruža je postala simbol borbe protiv tiranije. Trgovi i škole širom Njemačke dobili su imena po članovima pokreta.
Film iz 2005. Sophie Scholl - posljednji dani nominiran je za Oscara u kategoriji najbolji strani film, a redatelj je služeći se povijesnim arhivima rekonstruirao posljednjih šest dana života hrabre djevojke.