Nikada taj dan dok živim neću zaboraviti. Bio sam momčić od šesnaest godina, rekao nam je Tomislav Jović, brat prvog poginulog hrvatskog redarstvenika, Josipa Jovića, prisjećajući se tog Krvavog Uskrsa 1991. Josip je tad imao 22 godine.
POGLEDAJTE VIDEO:
Te ratne godine nad Hrvatskom su se nadvili olujni oblaci, a svi koji su mislili kako rata neće biti nakon Krvavog Uskrsa na Plitvicama postali su svjesni da “balvan revolucija” poprima sve više obilježja pravog ratnog sukoba. Prije 33 godine na Uskrs, 31. ožujka 1991., poginuo je prvi hrvatski redarstvenik Josip Jović. U Kninu i okolici počeli su nemiri, srpski pobunjenici na svim su vitalnim prometnicama postavljali barikade kako bi odvojili dio Hrvatske. Radnici poduzeća Plitvice suprotstavili su se pripajanju “Krajini”, pa je Mile Martić, jedan od glavnih vođa pobunjenih Srba i šef kninske “milicije”, poslao svoje milicajce da na silu riješe taj slučaj.
Na koranskome mostu pobunjenici su istaknuli zastavu tzv. SAO Krajine i Jugoslavije. Nakon niza pokušaja mirnog rješenja sukoba, Ministarstvo unutarnjih poslova odlučilo je preuzeti inicijativu. Uputili su specijalce, njih 75. Autobus je vozio general Ljubo Ćesić Rojs, koji je više puta izjavio kako se toga dana “ponovno rodio”. Tromblon je pogodio autobus, bilo je ranjenih. Specijalci su u gustoj šumi, izlazeći iz autobusa, pružali otpor. Jedan od neprijateljskih metaka, unatoč tomu što je imao pancirku, ranio je Josipa Jovića. Pomoć je brzo stigla, ali, nažalost, Josip je preminuo.
- Samo je rekao: ‘Majko, ja idem, domovina zove’ - nastavlja brat Tomislav dok prelistava fotografije iz albuma. S jedne se smiješi dječarac kojeg u naručju drži otac Filip, na drugoj je sa sestrama, ocem i majkom Marijom. Ova hrabra žena koja je svoju bol nosila duboko u sebi isprativši sina toga Krvavog Uskrsa zauvijek je ostala sa svojom boli. Nikad više crninu nije skinula sa sebe, ali je uvijek u razgovorima koje smo vodili, uglavnom oko tužne obljetnice, znala govoriti kako je njen sin poginuo hrabro braneći jedinu nam domovinu Hrvatsku te kako nije sama jer puno je još majki čiji su sinovi život položili hrabro se boreći na braniku domovine.
Trag krvi u snijegu koji je tog dana vidjela na televiziji, a potom i vijest kako je poginu jedan od specijalaca, duboko se urezao u svaku boru na njenom licu. Znala je stiskati Josipovu sliku u rukama i nijemo šutjeti, sve do svoje smrti prije devet godina. Umrla je 20. studenog, dan prije Josipova rođendana.
Ponosni na strica
- Studeni je jako znakovit u našoj obitelji. Josip je rođen 21. studenog. Dva ujaka, mamina brata, umrla su na taj datum, treći je poginuo 20. studenog. Zato je majka uvijek meni govorila kako je taj datum proklet i da na taj datum nikamo ne odlazim. I eto, i ona je umrla u studenom - govori Tomislav, čiji je stariji sin Josip, koji nosi stričevo ime, danas pripadnik Hrvatske vojske.
Mlađi sin, Mario, za koji mjesec završava četvrti razred srednje škole i ovih je dana dobio poziv u vojsku.
- Tri mjeseca, ali ja bih ostao. Volio bih i ja obući uniformu hrvatskog vojnika i ostati u Hrvatskoj vojsci - govori Mario dok u ruci okreće mobitel s čije se profilne slike osmjehuje lice Josipa Jovića.
- Bio je moj stariji brat, netko tko je uvijek bio spreman pomoći. Kao šesnaestogodišnjak te ratne 1991. znao sam da je Hrvatska u ratu, znao sam i da je moj brat otišao kao i mnogi, ali sam se uvijek nadao kako će se vratiti jer mi smo ga trebali.
Tih dana vijesti su stizale s okupiranih prostora Hrvatske. Televizor je uvijek bio upaljen, pratile su se sve vijesti sa strahom i strepnjom - nastavlja Tomislav.
Josip je prošao obuku i pridružio se antiterorističkoj jedinici za posebne namjene Rakitje. Već tad nosili su nadimak Tigrovi iz Rakitja. Početkom 1991. ova je jedinica imala 570 pripadnika. Jedan od njih bio je Josip. Prve intervencije ove jedinice u kojima sudjeluje i Josip bile su Pakrac, Ljubova te položaji oko Zagreba. Akcija Plitvice 1991. upisana je u hrvatsku povijest kao Krvavi Uskrs. Toga je dana poginuo Josip Jović, pripadnik Jedinice iz Rakitja, momak iz Imotske krajine, iz Aržana. U veljači te godine došao je nakratko kući u Aržano i otišao. Kad je u središnjem “Dnevniku” na Uskrs objavljena vijest o krvavim borbama na Plitvicama i o tome kako je u borbi poginuo prvi hrvatski redarstvenik iz Imotskog s inicijalima J. J., u obitelj Jović uvukla se neka crna slutnja.
Pogreb je bio tri dana poslije u njegovu rodnom Aržanu, kamo su se slili deseci tisuća ljudi. Svi su došli odati počast, ali nekako se na svim licima osjećao ponos, prkos jer svima je bilo jasno kako je to tek početak i kako predstoji još puno bitaka koje će trebati izboriti. Jedan od Josipovih najboljih prijatelja i susjed Ilija Ljubičić nije se mirio da je njegov prijatelj poginuo. Pričaju kako je danima odlazio na groblje, sjedio i kasno u noć se vraćao kući.
- Bilo mi je teško, s Josipom sam odrastao, zajedno smo pošli u prvi razred, sjedili u istoj školskoj klupi do kraja osmog razreda. Ma jednu smo godinu čak ponavljali, jer kad pada jedan, treba ga i drugi pratiti. Evo vidite, na ovoj slici ja sam ovaj što grli Josipa. Nikad se nismo razdvajali, nakon završene škole zajedno smo radili na građevini. Dugo mu nisam mogao oprostiti zašto i mene nije pozvao da idem s njim kako bih i ja obukao uniformu - prisjeća se Ilija.
Sjeća se i kad je zadnji put vidio Josipa živog.
- Bio je početak veljače, snijeg velik, Josip se vratio kratko na odmor kući. Sjedili smo tamo gore u seoskoj gostionici. Pričao mi je o borbama. Bilo je kasno poslijepodne kad su po njega došli suborci iz Sinja. Govorili su kako moraju odmah krenuti na ratište, Josip se pozdravio. Ni slutio nisam da je to bio naš zadnji stisak ruke. Više ga nisam vidio - s tugom nam je rekao Ilija.
Nakon pogreba danima je sjedio na Josipovu grobu.
- Ma govorili su mi da ga to neće vratiti, ali meni je bilo neshvatljivo da ga više nema. Kuću je počeo graditi, svaki zarađeni hrvatski dinar ostavljao je kako bi u što kraćem roku podigao dom za sebe i svoju obitelj. Josip je posebno volio rezbariti u drvetu, volio izrađivati puške i pištolje. To mu je bio hobi, bio je izvrstan strijelac. Precizno je pucao u svoju metu. Nažalost, od metka zlotvora, izdajnika, je poginuo - govori Ilija dok tupo gleda u posljednje počivalište svog najboljeg prijatelja, mirnog i tihog mladića koji je na poseban način ujedinio cijelu Hrvatsku.
- Tih, ponizan, uvijek spreman pomoći, samozatajan. Eto takvog ga se sjećam. Prve crte, prva slova, prve pročitane riječi ja sam ga naučila. Tada je na Aržanu bilo puno više djece. Josip je, baš kao i ostali učenici, od kuće do škole pješačio. Bila su to dosta teška vremena, neimaštine, ali se i danas sjećam kako su ta djeca bila dobro odgojena, poštovali su starije - govori nam Milka Žaja, učiteljica koja je učila Josipa od prvog do četvrtog razreda osnovne škole.
Pred vratima svoje kuće, koja se nalazi u blizini bivše školske zgrade i groblja, učiteljica Milka pogled upire prema nekadašnjoj školi.
- Tamo je prva slova i brojke naučio, tamo je naučio i dijelove Hrvatske i gdje se nalaze Plitvice, na kojima je časno poginuo - priča nam učiteljica sa suzama u očima, ali i ponosom.
Sad je izgrađena nova školska zgrada, u čijoj su blizini izgradili i svečano prije osam mjeseci otvorili Memorijalni centar “Josip Jović”. Danas posjetitelji mogu vidjeti djelić životnih uspomena prvog poginulog hrvatskog redarstvenika. S velikog platna u prezentacijskom prostoru prikazuju se potresne snimke krvavih borbi s Plitvica. Smiješi se Josipovo lice s fotografija, a tu su i predmeti, uniforma, sva odlikovanja.
Brat Tomislav zamišljeno gleda kadrove krvave borbe na Plitvicama. U ovaj će Memorijalni centar dolaziti mladi naraštaji. Mnogi će, ne znajući, pitati koja je simbolika mnoštva rupica u centralnom dijelu centra i samo jedna malo veća od ostalih.
- Ono je Josipova, a ove ostale su naših poginulih heroja koji su život položili na oltar domovine - prstom upire i pokazuje Tomislav.
Krv njegovog brata Josipa na Plitvicama ostavila je trajan trag na bijelom snijegu toga Krvavog Uskrsa točno prije 33 godine, 31. ožujka 1991. Ova je godina posebna jer obljetnica pogibelji prvog hrvatskog redarstvenika se obilježava baš na Uskrs. Njegov život je, kao i život mnogih poginulih hrvatskih sinova, utkan u sveti mozaik slobode i neovisnosti samostalne Republike Hrvatske.