Majka sam kćeri koja anoreksiju ima deset godina, punoljetna je, i koja zbog tog poremećaja može sutra umrijeti. Očajna sam. U Hrvatskoj ne postoji mjesto na kojem bi se punoljetna pothranjena osoba s indeksom tjelesne mase manjim od 15 sustavno liječila. Naše zdravstvo takve pacijente ne prepoznaje. Mogu se liječiti u Sloveniji ili Srbiji no taj je trošak za nas roditelje prevelik, a hrvatsko ga zdravstveno osiguranje ne želi niti djelomično pokriti - govori nam majka djevojke oboljele od anoreksije, uz uvjet anonimnosti. Nije joj problem, dodaje, javno otkriti svoje ime no time bi izložila i kćer, što ne želi. Članica je Udruge roditelja i bližnjih osoba oboljelih od poremećaja hranjenja H(RANA), osnovane prije par mjeseci. Svi su ti roditelji očajni, pisali su ministru zdravstva Viliju Berošu, premijeru Andreju Plenkoviću, predsjedniku Zoranu Milanoviću... Pismo poslano Berošu prije više od godine dana potpisalo je 60 roditelja no pomaka u liječenju njihove djece do danas nema.
- Maloljetni se mogu liječiti u KBC Sestre milosrdnice na gastroenterologiji, punoljetni s indeksom tjelesne mase iznad 15 u Dnevnoj bolnici Psihijatrijske bolnice Sveti Ivan, a punoljetni ispod te granice - nigdje. Pušta ih se da umiru. Dobivamo odgovore kako se naša djeca mogu psihijatrijski, psihoterapijski i internistički liječiti u našim bolnicama no problem je u tome što osobe s poremećajem hranjenja nisu sklone liječenju, govori majka. Anoreksija je, prije svega, psihijatrijska bolest no da bi psihijatrijsko liječenje imalo efekta, pacijentica mora biti barem donekle tjelesno uhranjena. Treba ih hraniti, što je nemoguće ako pacijentice to ne žele. Tako se vrte u začaranom krugu pakla - gastroenterolozi punoljetne pacijentice šalju psihijatrima, a psihijatri gastroenterolozima.
Teško razumljivo
- Neke se djevojke boje 'ostaviti poremećaj', što je teško razumjeti, ali je dio poremećaja. No to nije razlog da im se ne pomogne i ne spasi život, dodaje majka. Kako naglašavaju roditelji, njihova djeca ne mogu biti prepuštena stihiji jer su bolesna - psihijatrijski i fizički. Zdravstveni sustav je taj koji se treba udružiti i spašavati ih na odjelu na kojem će biti i psihijatrijski liječeni, i hranjeni. Riječ je o nedobrovoljnim pacijentima, koji nisu sposobni donijeti odluku u svoju korist pa zdravstvo to mora učiniti umjesto njih.
- Dovoljna bi bila dva, tri kreveta negdje, i jedan psihijatar obučen za internističku podršku, što imaju i Ljubljana i Beograd, svi oko nas. Moja je kći bila u oba ta grada na liječenju, ali to se plaća. Više ne znam kome se obratiti. Ako nam već odgovaraju da u Hrvatskoj možemo sustavno liječiti našu punoljetnu djecu, neka mi navedu gdje točno, i kako se zovu ti liječnici, govori majka.
- Ako moja kći ne dobije liječenje, umrijet će. Ja stalno moram biti s njom, na bolovanju, dodaje u očaju. Kod teških oblika bolesti, napominje, smrtnost iznosi deset posto, dok su posljedice općenito depresija, anksioznost, socijalna disfunkcija, psihoza, poremećaj osobnosti, neplodnost, osteoporoza, osteopenija, smanjen rast, oštećenje bubrežnih funkcija, dehidracija, problemi s radom srca i mnoge druge. Bolest je prvenstveno psihička, ali se tjelesno manifestira, zbog čega liječenje mora biti timsko - od gastroenterologa, kardiologa, nutricionista, do psihijatara.