Gestapo ili Geheime Staatspolizei (tajnu državnu policiju) osnovao je Hitlerov najbliži suradnik Hermann Göring svega tri mjeseca nakon dolaska nacista na vlast u Njemačkoj. Čim je osnovan imao je čvrstu birokratsku osnovu zahvaljujući tome što je formiran na osnovama nekadašnje Pruske tajne policije. Bili su poznati po crnim i zelenim odorama.
Njihov zadatak je na početku bio nadziranje i eliminiranje protivnika nacističkog režima da bi na kraju prerasli u paravojnu formaciju koja je bila u nadležnosti Heinricha Himmlera, a kojoj je zadatak bio i osiguravanje i nadgledanje transporta Židova u koncentracijske logore. Pod okriljem SS-a postao glavna tajna policija za cijelu Njemačku i osvojena područja.
- Gestapo, tri sloga od kojih je 12 godina drhtala Njemačka, a zatim i cijela Europa. Agenti koji su djelovali pod plaštem ove 'firme' progonili su stotine tisuća ljudi a milijuni ljudskih bića trpjeli su pod njihovim udarcima i umrli od njihove ruke ili ruke njihove braće SS-ovaca. Gestapo je bio središnji i glavni stup nacionalsocijalističke države. Nikad , ni u jednoj zemlji, ni u kom razdoblju nijedna organizacija nije postala tako sveobuhvatna i moćna, niti je postigla 'savršenstvo' u radu i činila takve strahote - objašnjava Jacques Delarue u svojoj knjizi The Gestapo: A History of Horror
Borba protiv svega što bi državu moglo dovesti u opasnost
Bili su podijeljeni na sektore. Sektor A se bavio progonima komunista, reakcionara, liberala, pobunama protiv režima i protu-sabotažama. Sektor B je progonio katolike, protestante, masone i Židove. Sektor C je bio odjel administracije. Sektor D je djelovao na okupiranim teritorijima i tamo progonio sve redom. Sektor E se bavio protuobavještajnim djelovanjem.
- Himmler je od Gestapoa učinio ono isto što je napravio i od SS-a - zatvoreni svijet u koji nitko nije imao prava ni da zaviri a pogotovo da ga kritizira. Početkom 1934. kad je Himmler preuzeo upravu nad cijelim Gestapoom odmah je svoju desnu ruku Reinharda Heyndricha, poznatog pod nadimkom Plava Zvijer, postavio za šefa centralne službe Gestapoa - piše Delarue u svojoj knjizi.
Osnovni zakon Gestapoa propisivao je da Gestapo može vršiti istragu unutar cijele zemlje protiv svih sila neprijateljski raspoloženih prema državi i određivao da naredbe i slučajevi Gestapoa ne mogu biti predani na obnovu administrativnim sudovima. Prvi član tog zakona valja doslovno navesti: Zadatak je Gestapoa da traga za svim nastojanjima što bi mogle dovesti državu u opasnost i da se protiv njih bori.
Brusili su im zube, čupali nokte..
- Osobe koje su pojedinačno hapsili Gestapo bi ispitivao i najčešće mučio. Uhićenik je na prvo preslušanje morao čekati i desetak dana. Postupci što su ih primjenjivali gestapovci da bi uhićenik progovori svugdje su bili isti. Prisilili bi ih da kleče na trouglatom oštrobridom drvu da bi im se mučitelj popeo na ramena, stavili bi ih da vise ruku zavezanih pozadi sve dok ne bi pali u nesvijest, udarali ih nogama, šakama, volujskom 'žilom'.
Dovodili bi ih ponovo svijesti polijevajući ih vodom kad bi se onesvijestili. Brusili su im zube, čupali nokte, palili ih cigaretom, ponekad i špiritusnom svjetiljkom. Primjenjivali su mučenja električnom strujom, jedna je žica bila pričvršćena, a drugom, koja je bila uključena na strujni krug, prelazili su im preko najosjetljivijih dijelova tijela. Tabane su im ranjavali britvom, a onda ih prisiljavali da hodaju. Između nožnih prstiju stavljali su im komadiće vate natopljene benzinom i onda ih zapalili - opisiva metode kojima su se Gestapovci služili autor u svojoj knjizi o povijesti Gestapa.
Nakon ispitivanja u logor
Mučenje u kadi sastojalo se u tome da uhićenika stave, s rukama vezanim za leđa, u ledenu vodu i da mu glavu drže pod vodom sve dok se gotovo ne bi udavio. Izvukli bi ga onda ponovo na površinu, vukući ga za kosu. Ako i sad ne bi progovorio, odmah bi ponovili postupak. 'Masuy', stručnjak za takve postupke, običavao bi ih prekinuti kad je zatvorenik bio na kraju snage te bi dao donijeti kavu ili vreli čaj, a ponekad i konjak. Kad se žrtva oporavila, mučenje se nastavilo.
- Kad je Gestapo smatrao da je izvukao sve što je mogao iz uhićenika onda bi ga prebacili u neki transport za deportaciju. Transportirali su ih u vagonima za stoku, zatvorenim i plombiranim. Putovali su obično tri dana i tri noći, a u svakom je vagonu bilo 100 a ponekad i 120 ljudi bez zraka, bez hrane i vode. Kad su konvoji stigli u Buchenwald ili Dachau često je bilo 25 posto mrtvih - navodi Delarue.
Strogo čuvane državne tajne
Princip čuvanja tajne nikad i nigdje nije bio tako brižljivo proveden kao u hitlerovskim službama. Bili su izvješeni natpisi. Smiješ znati samo ono što se odnosi na tvoju službu, ono što doznaš, treba da sačuvaš za sebe.
Neki je službenik Gestapoa bio strijeljan samo zato što je drugom službeniku Gestapoa, koji nije pripadao njegovoj službi rekao nešto o poslu što ga je obavljao. Slučajevi su mogli biti. 'tajni', 'vrlo tajni', 'slučajevi samo za zapovjedništvo', 'tajni slučajevi Reicha'. Ovaj četvrti stupanj vrijedio je za obavijesti, naloge, uputstva ili priopćenja što su smjela biti upućena samo najvišim vlastodršcima Reicha ili samo točno određenim osobama.
Za vrijeme rata bilo je propisano novo pravilo: oni kojima se poznate državne tajne 'ne smiju ni u kom slučaju sudjelovati u pothvatima kojima bi se mogli izložiti opasnosti da ih neprijatelj zarobi'. Prema tome, pripadnici Gestapoa nisu ni pod koju cijenu trebali biti poslani na front.
Muzej žrtava Gestapoa u Kölnu otvoren prije 20 godina smješten je u zgradi u kojoj se nekada nalazio regionalni štab organizacije. Kroz tu su zgradu prošle su tisuće zatočenika, a na unutrašnjim zidovima ćelija se nalazi oko 1800 napisanih osobnih poruka, najčešće oproštajnih. Sve poruke su sakupljene i objavljene u knjizi „Zidovi koji govore“.