Povijest izjava, obećanja o Jakuševcu, povijest je olako obećane brzine. Bandić se 2001. obećao spaliti u četiri godine ako ne sanira Jakuševac. Tomislav Tomašević je 2021. obećao zatvoriti odlagalište u prvome mandatu. Sad je produljio rok do 2026. godine, ali traži pomoć Vlade. Problem se, u tradicionalnoj maniri, rješava od slučaja do slučaja, krpe se rupe, tako da bure drži vodu dok majstori ne odu.
POGLEDAJTE VIDEO:
No guranjem smeća, koje je ekološka bomba, pod tepih, simbolično i stvarno, raste razina opasnosti - nedavno je Osijek bio poprište “filma totalne katastrofe” sa zapaljenom plastikom, a sad je to, dva puta u kratkom roku, bio Zagreb, s ozlijeđenim ljudima. Već čujemo upozorenja kako je Pazin sljedeći na redu. I Belišće se guši u smradu. Ako za Jakuševac treba 60 milijuna eura, ili možda stotinu, onda bi se Zagreb, Osijek, Split, Pazin i Belišće mogli srediti za nekoliko stotina milijuna eura. Bi li to bio vrijedan projekt? Itekako.
Ne treba politikantski prebacivati krivnju niti odgovornost - jasno je da je smeće državni problem i da nadrasta dimenziju gradskih i lokalnih vlasti. To nikako ne znači da je premijer Plenković krivac za drame na Jakuševcu (premda je godinama bio u savezu s Bandićem), nego samo to da je postalo jasno kako se bez Vlade stvar neće moći sustavno riješiti. Ovdje se ne smije dopustiti prevaga stranačkih interesa - bacanje klipova pod kotače - nad općima. Hrvatska je, rekao je jednom Milanović, i bio pogrešno shvaćen, “slučajna država”.
Htio je reći da rješavanje sistemskih poteškoća ne smije biti prepušteno slučaju, jer kataklizme nemaju slučajan, nego trajan, a u dobroj mjeri i predvidivi karakter. Bilo bi dobro da ta priča bude visoko na listi predizbornih tema. Stranke se mogu svađati oko ideologija, ali smeće nije ideologija. U Osijeku, Jakuševcu ili Pazinu u opasnosti su svi, bez obzira na to koju stranačku iskaznicu nose.