To nije svijet koji želimo za njih, pričaju roditelji koji su na kolodvoru u Przemyslu podigli male utvrde od kovčega i torba, od sitnih, četvrtastih komada tekstila u koje su natrpali cijeli život.
Vidi originalni članak
Čuče njih četvorica u prolazu između dvaju limenih ormara. Smrknuti, zagledani u pod. Jedan od njih je klinac, izgleda kao da mu je tek počela rasti brada. Čekaju vlak koji će ih odvesti u rat. Bauštelci su, rade u Njemačkoj. Vratili su se kad su im granate počele padati po domovima. Ne dopuštaju da ih fotografiram. Brinu se, razumijete, da će im se obitelj preplašiti ako vide njihova lica u stranim novinama. Mislit će da su mrtvi. Jednom, najstarijem od njih, sin ratuje u Hersonu. Rusi su tamo upali prvog dana invazije. Otac se nada da će preživjeti dovoljno dugo da mu se pridruži. Mali je nabrijan, dokazuje se. Maše rukama, viče kako će j***ti majku Putinu. Stariji šute. Znaju kamo idu.