Kad su djeca u vrtiću narcistična, glume heroje i svađaju se, to je normalan, prirodni narcizam koji ima svoj smisao u razvoju, ali kad se netko u odrasloj dobi ponaša narcistično, ima problem.
Kaže to psihijatar kojeg smo zamolili da nam “psihoanalizira” stalne prepirke Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića. Njih dvojica, kaže, podsjećaju na priču o dva ovna na brvnu. Bore se dvije taštine, koje su nekad zrelije, a ponekad ne. Moguće da iza svega stoje i PR stručnjaci koji im ponekad kažu da malo stanu na loptu, a onda da opet žešće napadnu, kaže psihijatar. Drugim riječima, možda je sve i dogovoreno, za predstavu. Da nas odvrati i od korone te ostalih problema. Svojom retorikom Milanović želi privući dio intelektualne desnice, a Plenković široki krug glasača, smatra psihijatar.
Ni jedan ni drugi, za razliku od Trumpa i Bidena, primjerice, ne gube kontrolu.
- Kad silno želiš da si stalno u pravu, stalno misliš da su baš tvoje misli ispravne i da baš one spašavaju narod - to je narcizam, i oni koji imaju taj grandiozni self, pojam sebe kao velikog oca koji će izvesti narod iz tužne zemlje - često ne prežu ni od čega da bi to dokazali ostatku svijeta i nezasitno, gramzivo i bespoštedno idu prema tom cilju koji znači spas jednog naroda - psihološka je pozadina javnog sukoba Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića.
- Svaki pametni narcizam ima svoje opravdanje zašto nešto čini, ima svoj ‘viši cilj’. Nije bitno što povremeno izgubi dodir sa stvarnošću, s problemima ‘običnih’. On je u svetoj misiji. On se ne boji ničeg i ne preže ni od čega za spas puka koji treba vođu i vapi za njim. I da…nemojmo misliti da u svakom od nas ne čuči bar jedan malo takav narcis, kaže psihijatar. U duboku psihoanalizu ne može ulaziti, napominje, jer sve što zna o Milanoviću i Plenkoviću, zna samo iz medija.
Percepcija javnosti je, ističe psihijatar, čista projekcija narcističnih težnji i kaže da smo važni onoliko koliko je naš vođa važan, jaki smo koliko je on jak. Pametni smo koliko je on pametan.
- Pa ako je naš vođa neprijatelju rekao nešto, mi smatramo da mu je ‘baš dobro rekao’, i ponosni smo na njega. Neka ga je i uvrijedio osobno. Baš je pametan taj naš vođa…. A i protivnik je prvi počeo. Baš kao u vrtiću. Da, u vrtiću počinju prvi narcizmi u ljudima. Djeca se igraju heroja, kauboja i indijanaca, vatrogasaca i policajaca koji spašavaju ljude iz nevolje. Samo što je to prirodan narcizam koji ima svoj smisao u razvoju. Kad imaš preko 30 godina, i slično se ponašaš, imaš problem. Misliš da si tako velik i važan da znaš točno što treba. Znaš kako da se dopadneš narodu, Znaš što reći da ti plješću i pritom naravno, to je važno reći, nikad ne kažeš kako si i gdje pogriješio, koji su ti propusti, da si čovjek koji čini greške. Ne, nikako se ne ispričavaš radi nekog propusta. Nema šanse. To ne rade heroji i pobjednici - kaže, dodajući kako samokritičnosti nema među “velikima”, oni misle da ne mogu napraviti glupost, nikad nisu krivi i nikad nemaju mane.
Zapravo se boje da će ih, ako budu samokritični, progutati mali.
- Ovo je poput basne o dva ovna na brvnu. Jer u emotivno zrelom svijetu ljudi priznaju svoje greške i propuste, ispričaju se za njih ponosno i dostojanstveno, a opet dovoljno ponizno da dokažu da su samo ljudi i da nisu idealni heroji nego samo dužnosnici koji povremeno mogu pogriješiti. Rascijep između pogrešivog i nepogrešivog sami u sebi povežu i sjedine se u cjelovito ljudsko biće. Inače taj rascijep ostaje. Preživi u vođi pa tako preživi i u njegovim sljedbenicima. Preživi tako da su jedni krivi, a drugi pravi, jedni smiju, a drugi ne smiju, jedni su u pravu a drugi ne, jedni su moralni, drugi nisu i tako dalje. Rascijep opstaje na uvredama i napadima, svađe ga hrane i njeguju, ističe psihijatar.
Također je jako važna činjenica da smo sami birali ljude koji su u središtu ove komunikacijske utakmice, napominje. Tako smo svi mi koji smo birali na izvjestan način utjecali na to da se ovo dogodi.
- Svatko je osobno odgovoran za odnose u kojima se nalazi i izbor svoga posla, pozicije i onog što govori. U trenutku kad krenemo druge kriviti za svoje ponašanje, zapleli smo se u neurotsku mrežu obrana koja nam omogućuje da smo ‘vječno nevini i pošteni’, a nije li to jedna divna i sasvim nemoguća pozicija psihe? U silnoj želji da budemo čisti i nevini uvijek ćemo, često i nesvjesno, naći krivce i sustav krivaca koji su nam ‘smjestili’. Kao mala djeca koja nikad nisu kriva.
Moramo se, međutim, povinuti istini, napominje.
Nema brige za ova dva heroja, zaključuje. Jer Hrvatska ostaje bez ljudi i bez kritične mase, vani je sve više mladih kojima je drago što više nisu u publici cirkusa u kojem, dodaje ilustrativno, “nije zabranjeno nastupiti životinjama i virusima”. Na virus bi trebalo zaboraviti dok nastupaju dva akrobata na trapezu svojih grandioznih osobnosti, zaključuje. Show se mora nastaviti jer su najveći neprijatelji narcizma starost i smrt.
- Slušajući i gledajući njih na tim konferencijama za tisak i drugdje, svaki put iznenadno shvatim koliko sam malo napravio na svom narcizmu. Zalud moja terapija. Nek mi oprosti i moj terapeut. Ne da se od g...a pita napraviti. Ups., šali se.